Dh se na srpskom jeziku ne izgovara kao z. Ni danas, a ni na starom slovenskom. Imamo toponime u Albaniji koji se završavaju na "Madh", pa ih niko, pa ni Albanci, ne izgovaraju "maz", već - "mad". Moramo ovo da prepravimo da bi dijalog vodio napretku. Pretpostavke su naglašavane u delima iz kojih su uzete informacije, ali se mora naglašavati da je "madh" na srpskom "maz" - samo pretpostavka nekih istraživača koja nema utemeljenje već je proizvod mašte autora.
Takođe, treba razumeti još nešto. Sve i da su pretpostavke tih autora (autora koji su za svako poštovanje... Pa i oni sami "Madh" - "Maz" naglašavaju kao pretpostavku jer su ozbiljni u svom radu)... Sve i da je bilo tako, da su Albanci "dali ime" srpskom rodu Burmazi (hercegovački npr.), to jest da je to ime albanskog porekla i da označava velikog čoveka ili velike ljude ili kako već... Kako to da jedan narod, albanski, koji u to vreme živi prilično izolovano, etnički nerazvijen - daje ime još jednom rodu, ponovo Burmazi (centralna i zapadna Srbija), koji nisu srodni sa onim prethodnim Burmazima...? To znamo danas na osnovu dosadašnjih gen. ispitivanja. Da li su Albanci u, recimo 11. ili 12. veku, kao prilično izolovan narod, bili toliko važni na Balkanu, da srpski rodovi uzimaju njihova imena, pored svih ostalih sa kojima su bili u kontaktu? Govorim o 11. ili 12. veku jer verujem da ime Burmaz nije nastalo onog trenutka kada je prvi put pomenuto u Dubrovačkom arhivu, već bar par vekova ranije (ako Dubrovački arhiv uopšte spominje Burmaze, jer to je samo pretpostvaka da se radi o njima). Sve ovo saznao sam na "Albanološkom institutu" u Prištini, 1991. godine, gde sam, igrom prilika proveo tri meseca, istražujući uz pomoć dobrih ljudi poreklo prezimena Burmaz, koje je za njih u institutu bilo nealbanskog korena.