Navodim citat dela Mavra Orbina sa komentarima Sime Cirkovic. Citat je iz skracene verzije prevoda Orbinovog orginala "KRALJEVSTVO SLOVENA" izdate 1968 fodine u Beogradu.
Iza smrti kralja Uroša Slepog bila su ostala dva sina, jedan (kako rekosmo) Stefan Dušan, koji
docnije uze titulu cara, druti Siniša, kojemu je njegov brat Stefan, s jedne strane, zbog velike ljubavi koju
je gajio prema njemu, s druge strane, pošto je video da ga je njegova ţena nastojala otrovati, bio dao još
kao deĉaku grad Janjinu u Romaniji sa svim podruĉjem sve do Arte, kao i mnoge druge tvrĊave i gradove
u onim predelima. Stefan ga je uz to bio upozorio da vodi brigu o svome ţivotu, a posebno da se pazi
cariĉinih zamki. Kad je, dakle, Siniša video da svi velikaši zauzimaju podruĉja pomenutog njegovog brata,
sakupivši i sam nešto vojske, koju su saĉinjavali Grci i Arbanasi, doĊe s njom u Zetu i poĉe da napada
skadarsku tvrĊavu. Ali nije mogao ništa postići, bilo što je reĉena tvrĊava bila po prirodi teško osvojiva, a
uz to branjena od dobrih ratnika, bilo što ga nijedan zetski i raški velikaš, videći ga onako jadna i
nevoljna, nije hteo slediti. Stoga se vratio kući i malo posle toga umro, ostavljajući dva sina i jednu kćer.
Sinovi se zvahu Duka i Stefan, a kći AnĊelina.
Duka je, došavši u doba da moţe rukovati oruţjem, u svim poduhvatima pokazivao velike uspehe,
a nada sve je bio ĉestit ĉovek. Hlapen, koji je bio moćni velikaš u Grĉkoj, dao mu je za ţenu jednu svoju
kćer, ali kad je video da ga svi vole, poĉe smišljati da ga na neki naĉin ukloni s puta, jer se bojao da mu,
ako postane gospodar Raške (kako je bilo opšte mišljenje), ne oduzme iz ruku ono što je imao. Kad se
Duka toga dosetio, poĉe gubiti poverenje u tasta i izbegavao je svaku priliku da mu ne dopadne šaka. Ali
Hlapen (koji je bio lukav ĉovek) prevari ga sluţeći se nekim tamošnjim episkopima i monasima kojima se
zakleo da Duki neće naneti nikakvoga zla. Njihovim posredstvom dovede ga u Kostur, gde ga na veru
uhvati, iskopa mu oĉi, pa ga posla u one krajeve Vlaške koji su prema Moreji i Negropontu, u kojima je
boravio njegov brat Stefan.
KOMENTAR( SIMA ĆIRKOVIĆ)
Orbin nije kroz svoje izvore osetio svu veliĉinu i ozbiljnost Sinišinog odmetanja, ali je bio obavešten o
pojedinostima, koje delom nisu taĉne.
Kad je Stefan odrastao i razvio se u prelepog mladića, uzeo je za ţenu kćer Franĉeska, gospodara
Mesare i mnogih drugih gradova i mesta koja su bila s one strane u Romaniji, od Negroponta do obale. A
AnĊelinu, pošto se razvila u ljupku devojku, uze za ţenu Toma, sin Preljuba, despota i gospodara Janjine i
drugih okolnih podruĉja. Toma je s njom rĊavo postupao, kako zbog ljubomore koju je prema njoj osećao
tako i što je bio rĊav ĉovek. On je ranije bio zarobio u ratu Inika Daulova i vaspitao ga na svom dvoru.
Dok je Inik boravio na dvoru, sklopio je prijateljstvo s Tominom ţenom AnĊelinom, pa da bi s njom
mogao bolje uţivati, ubio je Tomu, zacelo uz sudelovanje same AnĊeline. Kad je to video Tomin sin,
obrati se Turĉinu, koji mu pomoţe da uhvati Inika, te ga oslepi. Ali kako Tomin sin nije još bio sposoban
da upravlja, AnĊelina, po savetu svoje vlastele, uze drugog muţa, naime, Isaiju iz Nauplije, koji je tada
bio gospodar Kefalonije. Pošto je ovaj upravljao svojom zemljom i zemljom svoje ţene s velikom
razboritošću, ostao je na vlasti i Turci ga za ţivota nisu uznemiravali, jer ih je neprestano darivao.
KOMENTAR
To se naroĉito opaţa u ovom odlomku, koji su u novije vreme komentarisala dva uĉena vizantologa.
Orbinov podatak da je Siniša imao dva sina nalazi potvrde u starim srpskim letopisima, jednoj povelji iz
meteorskih manastira iz 1386. i u Janjinskoj hronici. Up. M. Lascaris, Byzantinoserbica saeculi XIV: Deux
chartes de Jean Uroš, dernier Nemanide, Byzantion 25—27 (1955—57) 310—314.
Pod imenom Duka krije se Jovan Uroš Paleolog, koji je kao monah dobio ime Joasaf; njegova
sestra se zvala Marija AnĊelina Dukina, a njihov brat se zove Stefan i u Janjinskoj hronici.
Hlapen je poznati velikaš Dušanovog i Uroševog vremena. Nema podataka o tome da je on bio tast
Jovana Uroša, a sasvim je neverovatno tvrĊenje da je on oslepio svoga zeta. Deo Tesalije kojim je
gospodario Stefan, drugi sin Simeona Uroša Paleologa, prepoznao je R. J. Loenertz, Une page de Jerome
Zurita relative aux duches catalans de Grece, Revue des Etudes byzantines 14 (1956) 164. Bila je to ĉuvena
Farsala sa okolinom. Stefanov tast ''Franĉesko, gospodar Mesare i mnogih drugih gradova'', bio je, po
navedenom autoru, Franĉesko ĐorĊi, markgraf Bodonice, kneţevine kod Termopila. To je, uostalom, mislio
već K. Jireĉek, Istorija Srba I2
, 317, samo što je on drţao da je Stefan bio Hlapenov sin. Sinišina kći je
zaista bila udata za Tomu Preljubovića, sina Dušanovog ćecapa Preljuba, i zaista se kao udovica preudala za
Isava Buondelmontija. O njemu up. K. Jireĉek, Die Witwe und die Söhne des Despoten Esau von Epirus,
Byzantinisch-neugriechische Jahrbücher 2 (1921) 1—6.
Ono što Orbin priĉa o odnosima Tome i Marije i o zagonetnom Iniku Daulovu (Inico di Daulo) nije
lako razjasniti. U Janjinskoj hronici se opisuje ubistvo Tome Preljubovića, ali nema ni aluzije na dogaĊaje
koje nalazimo kod Orbina. Podaci svakako potiĉu iz nekog zapadnog izvora koji je ĉitao i španski hroniĉar
Zurita i prevodilac Halkokondila na latinski nemaĉki humanista Konrad Klauzer. Iz marginalnih beleţaka
Klauzerovih saznajemo za don Alonsa d'Avalos, feudalnog gospodara u Grĉkoj pod kraj XIV veka. Klauzer
je pomešao Davalosa sa Isavom Buondelmontijem. Inichus de Davalos je, meĊutim, liĉnost iz sredine XV
veka, koja je ostavila traga u dokumentima. Up. N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l'histoire des
croissades au XVe
siecle IV, Bucarest 1915, 156—157.
Orbin je, po svoj prilici, pogrešno vezao podatke koje je proĉitao za srpske velikaše u Grĉkoj.