Katolici u BiH su dugo izolovana zajednica. Kod ovih u Hercegovini imamo neke uplive iz CG tj. Stare Hercegovine. Znamo odavno da sve ove njihove grane od I2-Y3120 grane koje su dominantne kod Srba na Balkanu u bilo kojem području gdje žive, posebno se to odnosi na PH908 koja ne postoji severno od Zadra osim u slučaju migracija sa stokavskog govornog područja u zadnjih nekoliko stotina godina. Isti slučaj je i sa podgranama od R1a,sto jasno govori da se radi o dvije populacije današnjih Hrvata koje se u genetskom smislu nisu srele ni u prolazu od ekspanzije Slovena na Balkan.
Ovde vidimo kako je ruski istoričar Aleksandar Giljferding nesvjesno opisao fakte o apsurdnoj situaciji sa kojom ce se nasa generacija suociti pocetkom 21 vijeka poslije svih ovih genetskih istrazivanja. Da nasa braca u bukvalnom smislu nas gleda cesto sa ocitom mrznjom, a na svoje staro porijeklo sa prezirom.
Ruski istoričar i putopisac Aleksandar Giljferding je još polovinom 19. veka ukazao šta je problem u vezi sa Srbima katolicima. Iz svog iskustva je odredio njihov identitet, za šta bi mu pravoslavna crkva i te kako dala za pravo. Po njemu (nažalost): Srbin katolik odbacuje sve srpsko kao pravoslavno i ne zna za srpsku otadžbinu, za srpsku starinu. On ima samo užu, provincijalnu otadžbinu; on kaže za sebe da je Bosanac, Hercegovac, Dalmatinac, Slavonac prema oblasti u kojoj se rodio. Katolik ne kaže za svoj jezik da je srpski, nego bosanski, dalmatinski, slavonski itd. Katolik ne ume da svoj jezik nazove svojim imenom, jer on nema otadžbine, nema opštega imena. Osim svoje tesne oblasti, on ima samo jednu otadžbinu - rimokatoličku crkv