Цитат из књиге "За и против Вука" Меше Селимовића
"...Najvažniji cilj i načelo jezika jeste njegova najveća moguća razumljivost. Ko ovo načelo ne zaboravlja, on se drži narodnog jezika. Onaj ko za srpski narod govori i piše latinski, ili, što je gotovo isto, takozvanim slavjanskim jezikom, on očevidno gazi prvo i najvažnije načelo jezika; on svoje misli ne saopštava kako treba, jer ga malo ljudi razume.
Reči su znaci naših predstava i misli, a pismena su znaci delova reči; reči se odnose na sluh a pismena na vid. Prirodno je, dakle, da je u jeziku potrebno samo onoliko pismena koliko ima glasova. Ako ih je manje, nećemo znati zapisati svaku reč; ako ih je više, nepotrebna su, a mogu biti i štetna. "Na što će jednom prostom glasu dva ili tri znaka?"
Analizirajući azbuku i diferencirajući slova prema prirodi glasova (što je, čini mi se, prvi pristup fonetici kod nas uopšte), i navodeći niz primera (klasično obrazovan, znalac mnogih jezika, Mrkalj je veoma dobro upućen u nauku o jeziku), autor kaže da "imamo toliko zagonetnih slova", da više ne znamo ni čitati slavjanske odnosno crkvene knjige. Složenih pismena, kao što je nemačko sch, mi imamo na žalost više nego i kod jednog "inojezičnog naroda". Gotovo sva naša pismena mogu omekšati ili primiti meki glas, a šta je to drugo nego, pored naše azbuke, povećan broj novih složenih pismena? "Ovo svojstvo našega jezika učinilo je da je sveti Ćirilo pao na debelo jer (ъ). Videći, naime, da su pismena, koja je za nas već bio izmislio, podložna tako velikoj promeni, da bi predupredio svako zamešateljstvo, dodao je jedan znak (pomenuto ъ), koji bi nas opominjao da onde gde on stoji, ne može biti nikakva omekšavanja. Sveca mi, izlišna predostrožnost. Bolje bi sveti Ćirilo učinio da nas je, umesto mnogih drugih, nepotrebnih slova, naučio svima koja tako nastaju. Tad mu ne bi bilo potrebno da razbija glavu ni sa tanko jer" (za koji kaže da je "peti točak u kolima").
Sasvim je neobična ova sloboda s kojom ovaj mladi crkveni pitomac govori ne samo o "crkvenim" pismenima već i o svetom Ćirilu, prigovarajući i njemu, a još više - naravno -savremenicima, zbog komplikovane ortografije i nepotrebnih slova, što stvara samo nesporazume. Ali, "ko nam brani da ih izmenimo?" - kaže slobodoumni Mrkalj, ne znajući ili ne hajući u to vreme za one koji su i još kako branili ma kakvu izmenu.
Želeći da pojednostavi azbuku, Mrkalj predlaže da se ostave slova: a, b, v, g, d, e, ž, z, i, i (kao j), k, l, m, n, o, p, r, s, t, u, f, x ("za x seljani Serblji ne znadu: no malo uljudniji gotovo svagda ga izgovaraju i ja ga zato upotrebljavam"), c, č, š, ć (ćerva) već postoji, a dь, lь i nь "trebalo bi nam pismena...pod kakvim nibud oblikom izrezati, pak tankom jeru onda kazati put za debelim". Azbuka treba da ima 29 slova i sva da budu "jedinozvučna", i tada će biti savršena.
I eto, uglavnom, ceo sistem naše azbuke i fonetskog pravopisa je tu, u osamnaest stranica tog značajnog, prilično zaboravljenog dela. Trebalo je da se uzme jota (koju je Mrkalj naznačio), da Mušicki oživi staro Venclovićevo đ, da Vuk spoji l i ь (lj), n i ь (nj) i doda dž (za strane reči), i veliki posao je završen: jednostavna azbuka, za narod, može da zameni staru, crkveno-patricijsku. Zar onda Mrkalj nije stvarni tvorac naše pojednostavljene azbuke i fonetskog pravopisa? (Mrkalj to objavljuje kao manifest: "Od danas naš pravopis podvrgava se pod načelo: Piši kako što govoriš".)
Na kraju, Mrkalj je obećao "toliko nuždnu jezika Srbskog sočiniti Pismenicu, o čem u Jezikoprotresu, budućoj knjižici mojoj, svojemjestno imade biti slovo". Na žalost, pismenicu, gramatiku, nije uspeo da napiše.
Tako je Vuk nasledio manje-više dovršen sistem ortografije, koji je odmah prihvatio. I umesto Mrkalja, izolovanog i onemogućenog, napisao prvu pismenicu srpskog jezika.
Ništa ne oduzimamo od zasluga Vukovih pominjući Mrkalja, koji je postavio temelj Vukovu delu. Vuk nastavlja i dograđuje, ogromno šireći svoju zamisao, ali je od Mrkalja prihvatio osnovne principe, koji su odgovarali njegovim shvatanjima i duhu vremena: demokratski princip razumljivosti jezika, zahtev da pisci usvoje narodni jezik i fonetski pravopis, po načelu da svaki glas ima svoj znak. Napokon, nije mala zasluga Mrkaljeva što je beskompromisno udario na svetinju, starinski etimološki pravopis, pominjući predrasude, nerazumnost i strah kao osnovne prepreke da se taj anahronizam odbaci..."
Тако да би главна мета мета требало да буде не Вук него - Сава Мркаљ, тј отај Јулијан..Но, он је, сиромах, умро у једној бечкој лудници...А опет, где то он није у праву у вишеизложеном.