Исту тематику је разматрао и Тибор Живковић у својим радовима, а ево шта је написао у "Портретима српских владара" описујући Михајла Вишевића:
"Podaci o porodičnom poreklu Mihaila Viševica, ukazuju na to da njegov rod nije pripadao srpskom ili hrvatskom plemenu, već nekom drugom slovenskom rodu koji je živeo pored reke Visle i koji se prilikom seobe u vreme cara Iraklija pridružio Srbima. Način na koji je Porfirogenit predstavio Mihaila Viševića i njegov rod, navodi na pomisao da su vladari Zahumlja sve do njegovog vremena pripadali upravo ovoj vladarskoj porodici, pa bi tako, kako i u Srbiji i Hrvatskoj, u Zahumlju takođe postojalo veoma rano utemeljeno načelo nasleđivanja vlasti od strane pripadnika jedne porodice.
Konstantin Porfirogenit stanovnike Zahumlja izričito naziva Srbima koji su se tu naselili od vremena cara Iraklija, ali ne možemo da budemo sigurni da su Travunjani, Zahumljani i Neretljani u vreme seobe na Balkansko poluostrvo zaista bili Srbi ili slovenska plemena koja su u savezu sa Srbima ili Hrvatima, prispela na Balkansko poluostrvo. Car-pisac za sve ove kneževine kaže da ih nastanjuju Srbi, ali je to pogled iz njegovog vremena kada je proces etnogeneze već dosegao takvu fazu i kada je srpsko ime usled političke dominacije Srbije postalo rašireno i opšteprihvaćeno na širokom prostoru. Stoga bi se moglo zaključiti da je sredinom X veka proces etnogeneze na prostoru Zahumlja, Travunije i Paganije već bio dovršen, jer je carev informator prikupio podatke iz svog okruženja i preneo do Carigrada plemensko osećanje pripadnosti samih stanovnika ovih arhontija.
U vizantijskom spisu O ceremonijama, koji je takođe nastao pod pokroviteljstvom Konstantina Porfirogenita, navedene su carske naredbe okolnim narodima. Spis navodi naredbe arhontima: Hrvata, Srba, Zahumljana, Konavla, Travunjana, Duklje i Moravije. Pomenute naredbe mogle su najranije da nastanu u vreme vladavine cara Teofila (829 – 842) i predstavljaju najstarije svedočanstvo o političkoj rasparčanosti južnoslovenskih kneževina, odnosno, potvrđuju njihovo veoma rano formiranje."
Из Живковићевог текста ишчитавамо донекле другачији став у односу на Новаковићев. Док је Новаковић вјеровао да у 10. вијекуу вријеме писања ДАИ, Срби и Лицики у Захумљу живе једни поред других, дотле Живковић сматра да су Захумљани тј. Лицики били неко друго словенско племе које се у процесу етногенезе од 7. до 10. вијека стопило са Србима, па су се у вријеме писања ДАИ већ осјећали Србима. Живковић то тврди и за остале српске кнежевине.
Што се самих Лицика тиче, Живковић у фусноти о њима каже сљедеће:
O pojmu Liciki videti, VINJ II, 60, nap. 210; DAI //, 139. Λιτζίκη je verovatno istog značenja kao i Λενζανήνoι, pleme koje se u DAI pominje kao potčinjeno Rusima, a označava Poljake (DAI I, 9.10; 37.44). Tako bi stanovnici pored Visle bili zapravo zvani "Poljaci". Odjeci ove seobe zabeleženi su i kod Tome Arhiđakona (XIII vek), jer on beleži pleme Lingona koje se nastanilo u Hrvatskoj - Venerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur...; Thomas Archidiaconus: Historia Salonitana, ed. F. Rački, Zagrabiae 1894, 25.