Vikipedija ima nekoliko dobro uređenih tekstova o Vojinovićima:
http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0%BE%D1%98%D0%B8%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9Bhttp://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0%BE%D1%98%D0%B8%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2_%D0%92%D0%BE%D1%98%D0%B8%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9Bhttp://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%B0_%D0%90%D0%BB%D1%82%D0%BE%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9BUglavnom je korišćena knjiga Željka Fajfrića,
Veliki župan Nikola Altomanović:
http://www.rastko.rs/istorija/zfajfric-altomanovic_c.htmlRodonačelnik ove vlasteoske porodice bio je Vojin kojemu je Stefan Dečanski dodijelio Gacko. Njegovi sinovi Miloš, Altoman, a pogotovo Vojislav proširiće svoje posjede. Međutim, ovaj posao je išao sporo zato što su bili vlastela najnižeg ranga, a i zbog toga što su za vrijeme Dušana favorizovani velikaši sa južnih, novoosvojenih teritorija. Vojislav je dočekao svojih pet minuta početkom vladavine cara Uroša. Miloš je umro mlad, a Altoman se posljednji put spominje 1359. godine. Prije smrti 1363. godine upravljao je prostorom između Drine i Kosova, Rudnika i mora. Nekoliko godina poslije njegove smrti vlast nad ovim teritorijem preuzima Altomanov sin, Nikola, kojem je, realno, bilo uzurpirano nasljedno pravo.
Najveće proširenje Vojislavljeve teritorije zbilo se 1359. godine. Altomanovom smrću, Vojislav je zauzeo njegove posjede u zaleđu Dubrovnika, a u proljeće iste godine prisvojio je župe velikog čelnika Dimitrija. Sad, koje su to bile župe? U prvoj knjizi SKZ-ove
Istorije srpskog naroda navodi se da je riječ o Dabru, Drini, Gacku i Rudinama. Kako se vidi ovdje se spominje Gacko, što nije bilo moguće, jer kako je Fajfrić pokazao, ovu župu je dobio još Vojin, Vojislavljev otac. Fajfrić je zbog toga u monografiji o Nikoli Altomanoviću izbjegao da navede župe velikog čelnika Dimitrija, jer ako nije držao Gacko, kako će onda posjedovati Rudine. Preostaju još župe Drina i Dabar.
Izgleda da župa Dabar postaje sjedište oblasti Vojinovića:
http://www.blic.rs/Vesti/Srbija/277630/Otkriven-grad-u-kom-je-zivela-srpska-loza-VojinovicImena pripadnika katuna Mirilovića prvi put se pominju u vrijeme kada je Nikola Altomanović preuzimao Vojislavljevu zemlju (on sam ne bi to ovako sročio). To su bili Dudoje Mirilović (1365) i Njegovan Mirilović (1366). Sljedeći spomen Mirilovića bilježi se 1377. godine, kada se njihov katun nalazio u okvirima bosanske države.
Desanka Kovačević u svojoj raspravi pod nazivom
Srednjovjekovni katuni po dubrovačkim izvorima, tvrdila je da određivanje porijekla hercegovačkih vlaha nije vezano za neki geografski pojam, već su imena katuna izvedena gotovo redovno od ličnog imena i prezimena njihovog starješine. Prema tome, Dudoje i Njegovan (kao prvi Mirilovići u dokumentima) bili su sinovi (pretpostavka) osnivača katuna Mirila. Taj Mirilo je možda odranije živio na području kasnijeg katuna Mirilovića, a možda je doseljen iz župa Dabar i Drina. Možda je zaista došao iz Dečana, jer se tamo pominje neki Miroje.
Kako se vidi na spisku Mirilovića iz rasprave E. Kurtovića, naziv Mirilović (gotovo da i) nije u funkciji prezimena.
http://www.most.ba/107/077.aspxMeđutim, kako je sve ovo vrijeme tekao proces teritorijalizacije vlaha (
in Craseno in Mirilouich – 1411,
Mirilouichi Dogni – 1455) u ispravama iščezava riječ katun i Mirilovići postaju neka vrsta rodovskog udruženja. (D. Kovačević) Dakle, za njih ‘stranci’ više ne kažu da su pripadnici katuna Mirilovića, nego su svi sa onog spiska Mirilovići.
Mirilovićima se bavio i Đuro Tošić u raspravi
Donjovlaški rodovi Vlahović i Mirilović u istočnoj Hercegovini. I on citira Hrabaka kada govori o porijeklu Mirilovića sa posjeda manastira Dečani. Pozivajući se na K. Jirečeka, navodi da ‘’na putu koji je vodio iz Ljubomira u Bilećko polje nalazilo se područje naseljeno ovim vlasima’’.
Sredinom 40-ih godina 15. vijeka pominju se Donji Mirilovići, a dvadesetak godina kasnije ističe se postojanje dva potpuno odvojena ogranka vlaha Mirilovića: Gornji Mirilovići s planinom Vidušom zapadno od Bileće i Donji Mirilovići uz koje se ne navodi mjesto boravka. (Đ. Tošić). Iako se ovdje na prvi pogled čini da se Tošić (zajedno sa Hrabakom) ne slaže sa D. Kovačević, mislim da je očito da nazivi Donji i Gornji Mirilovići i u jednom i u drugom slučaju sugerišu neku vrstu ‘’skućavanja’’.
Dakle, prvi Mirilovići (iako nema dokaza) bili su podanici Vojinovića. Kad je Tvrtko zauzeo područje Hercegovine svi tamošnji vlasi se označavaju kao ‘’kraljevski’’ (D. Kovačević) Poslije Tvrtkove smrti Mirilovići postaju vazali Kosača (E. Kurtović,
http://www.academia.edu/3559704/Seniori_hercegovackih_vlaha_Hum_i_Hercegovina_kroz_povijest._Zbornik_radova_s_medunarodnoga_znanstvenog_skupa_odrzanog_u_Mostaru_5._i_6._studenoga_2009_Hrvatski_institut_za_povijest_Zagreb_2011 )
Nakon uspostavljanja turske vlasti u istočnoj Hercegovini Vukić Stanojević, pripadnik Gornjih Mirilovića, sredinom 60-ih godina 15. vijeka našao se u službi Osmanlija.
Jedan vlah iz Donjih Mirilovića, Herak, sin Vladislava Dobrikovića, uzdigao se u red vlastele, još prije dolaska Osmanlija, a 1483. godine spominje se kao knez Donjih vlaha. On je uz Dujinog sina Ivaniša bio jedan od dvojice knezova u prostranoj nahiji Blagaj.
Godine 1498. pominje se mirilovićki katunar vojvoda Aleksa. (Đ. Tošić)
Herak i njegov sin bili su vlastela osmanske države i kao takvi išli su u rat. Još i danas postoje njihove nadgrobne ploče u Hercegovini. Po Tošiću, Herakov sin je umro početkom 16. vijeka.
Desetak godina poslije toga desila se, po Hrabaku, seoba vlaha iz Hercegovine u Dalmatinsku zagoru.