Случајно нађох следећу докторски рад извесног Марка Пијовића, из Хрватске.
Посебно је интересантан закључак о значајном повећању удела влашког сталежа у периоду од краја 12 века до почетка 14 века:
Dok sredinom 13. st. po širem zaleđu Dubrovnika Vlasi čine možda dvadesetinu cjelokupnog stanovništva, do druge polovine 15.
st. oni su narasli na ugrubo trećinu ukupne populacije na tom prostoru. Ovo se može objasniti
sinergijom tri faktora: prirodnog prirasta vlaškog stanovništva; povremenog doseljavanja
novih Vlaha iz unutrašnjosti Srbije u šire dubrovačko zaleđe između kasnog 13. i kasnog 15.
st.; te povremenog uključivanja dijela nevlaškog stanovništva u vlaški razred populacije kroz
kasni Srednji vijek (posebno kroz 15. st. u kontekstu osmanskih osvajanja).Sveučilište u Zagrebu
Hrvatski Studiji
Marko Pijović
VLASI U DUBROVAČKIM SPOMENICIMA DO 14. STOLJEĆA
DOKTORSKI RAD
Zagreb, 2018
https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1799/datastream/PDF/viewУкратко:
VLASI U DUBROVAČKIM SPOMENICIMA DO 14. STOLJEĆA
Sažetak:
Ovaj je rad usmjeren na istraživanje srednjovjekovnih vlaških populacija u širem
zaleđu Dubrovnika u drugoj polovini 13. i prvoj polovini 14. stoljeća. Od primarnog interesa
za istraživanje su podaci koje donose dubrovački izvori o Vlasima, napose onim skupinama
tih brdsko-stočarskih zajednica koje su bile smještene na prostoru istočnog dijela Humske
zemlje i Travunije, tj. jugozapadnog dijela srednjovjekovne srpske države. Vremenski period
koji je u fokusu disertacije počinje s kasnim 12. st. i pojavom prvih vlaških skupina u
srednjovjekovnoj Srbiji, tj. sredinom 13. st. i pojavom prvih Vlaha u zaleđu Dubrovnika, i
proteže se do prve polovine 14. st. i širenja vlasti bosanskog bana na najveći dio Huma. To
razdoblje predstavlja početnu fazu gospodarskog i društvenog uspona vlaških društava iz
dubrovačkog zaleđa, koja vrhunac doživljavaju od kasnog 14., tj. kroz 15. st. Iako se rad
povremeno dotiče i kasnijih perioda života Vlaha u zaleđu Dubrovnika, da bi se to doba bliže
kraju Srednjeg vijeka bolje razumjelo, potrebno je pobliže upoznati ranije razdoblje – “doba
ustanovljenja”, tj. “rano vlaško doba” na ovom prostoru – jer tada se formiraju društvene
strukture ovdašnjih Vlaha i rane mreže njihovih odnosa s Dubrovčanima i drugim susjedima,
a koje predstavljaju osnovu na kojoj će se graditi i razvijati kako vlaški privredni uspon u 14. i
15. st., tako i dobar dio dubrovačke kopnene trgovine u to doba. Upoznavanje naznačene
problematike omogućeno je komparativnom analizom različitih tipova izvora (diplomatički,
notarski, narativni), kao i izvora različite provenijencije (dubrovačkih, srpskih, osmanskih).
Vlasi iz svojih matičnih predjela na istoku i jugoistoku srpske države, gdje ih nalazimo
u 12. st. počinju dolaziti u zaleđe primorskih komuna po Zeti u prvim desetljećima 13. st., a
po dubrovačkom zaleđu razmještaju se ugrubo od sredine tog stoljeća, po vladarskim i
crkvenim posjedima. Ciljevi kolonizacije Vlaha bili su čini se prije svega učvršćivanje
kraljevske vlasti na tom području (Vlasi su imali vojničku i stražarsku funkciju još od ranog
Srednjeg vijeka po dijelovima Balkana) i jačanje privrednih veza primorja s unutrašnjošću
države, tj. jačanje komunikacijskih i trgovačkih mreža koje su pokrivale razne, nerijetko
raspršene vladarske i crkvene posjede (Vlasi su kao stočari i konjogojci sudjelovali u ponosu,
tj. karavanskom transportu robe između različitih dijelova zemlje). Svojom povremenom
vojnom službom, te sudjelovanjem u transportu vrijednih tereta, Vlasi su se kroz drugu
polovinu 13. i prvu polovinu 14. st. postupno uključivali u ekonomske, društvene i političke
mreže po dubrovačkom zaleđu, stječući sve veći društveni utjecaj. To je posebno bio slučaj s
pojedinim vlaškim prvacima koji su osim ostvarivanja materijalnih probitaka stupali i u bliske
odnose s vlastelom, nerijetko se integrirajući s domaćim elitama na tom prostoru. Drugi su
Vlasi pak iseljavali u Dubrovnik, i tu se bavili zanatima i/ili trgovinom, kupovali nekretnine, i
ženili se s domaćim življem postajući polako dio tamošnjeg društva.
Po širokom zaleđu Dubrovnika, kao i drugim dijelovima nemanjićke države, Vlasi su kroz 13. st. bili vrlo
malobrojan i zato vrijedan resurs u rukama vladara i Crkve. No spletom različitih okolnosti
tijekom sljedeća dva stoljeća, od kasnog 13. do sredine 15. st. oni će po nemanjićkoj i
kotromanićkoj državi (napose u širem zaleđu Dubrovnika, te donekle Kotora) znatno porasti u
svojem broju, kao i udjelu u cjelokupnom stanovništvu. Dok sredinom 13. st. po širem zaleđu
Dubrovnika Vlasi čine možda dvadesetinu cjelokupnog stanovništva, do druge polovine 15.
st. oni su narasli na ugrubo trećinu ukupne populacije na tom prostoru. Ovo se može objasniti
sinergijom tri faktora: prirodnog prirasta vlaškog stanovništva; povremenog doseljavanja
novih Vlaha iz unutrašnjosti Srbije u šire dubrovačko zaleđe između kasnog 13. i kasnog 15.
st.; te povremenog uključivanja dijela nevlaškog stanovništva u vlaški razred populacije kroz
kasni Srednji vijek (posebno kroz 15. st. u kontekstu osmanskih osvajanja).