U suštini, imamo dva različita pristupa spomenicima. U prvom, ljudska figura, bez obzira koliko apstrahovana ili izobličena, simbolizuje ideju. U drugom imamo određeni simbol, kao "Cvet" u Jasenovcu ili spomenik na Mrakovici koji su zamišljeni konceptualno, simbolički, ali nikom nije jasno što prestavljaju, pa se može desiti, kao što se dešava u Jajincima, da ljudi dođu i prave roštilj u spomen parku.
Po meni, bolje je imati ljudsku figuru kao spomenik. Spomenici se prave za ljude i bolje je imati figuru sa kojom se posmatrač može identifikovati, ako je elementarno svestan njenog značenja (pa čak i ako nije) nego što to može sa konceptualnim delom. U prejašnjim vremenima, bilo je uobičajeno da se na mestima stradanja pravi ili crkva ili kapela, ali kasnije, u sekularnoj državi, postalo je uobičajeno da se to obeležava nekim drugim delom, najčešće skulpturom ili nekom pločom
Spomenici imaju svoju duhovnu sadržinu. Iznikli su iz sakralne umetnosti, iz kipova svetaca koji su bili tu da bi stalno upozoravali stanovništvo na prisutnost Boga, a kasnije ih je preuzela država da bi asocirali stanovništvo na ideologiju države u kojoj se nalaze