Пиуковић, католик, Суботица
Припада хаплогрупи I2>CTS10228>Y3120.
Тестирани о свом пореклу каже: "Пиуковићи су племићка буњевачка породица која је у Суботици од 1687. године. Као племићи су добили Моравицу и основали село Матејевиће у данашњој Мађарској. Веома бројна породица - има их од Суботице до Сомбора, па и у Баји".
У нашем Пројекту до сада смо располагали са пар буњевачких хаплотипова који су, као и тестирани, динарик-север, међутим Пиуковић није близак ниједном.
Нема потпуних поклапања ни међу осталима у Табели, реч је о донекле специфичном хаплотипу.
Ретку вредност DYS385=15-15 дели са тестиранима из реда старинаца у Пиви I2>CTS10228>Y3120>S17250>Y4882>A1328, али са, по хаплотипу, најближим из овог рода има пет разлика на 23 упоредива маркера. Пет разлика на 23 упоредива маркера има и са неким породицама са Косова и неким бошњачким породицама (резултати нису јавни).
Са једном породицом из САНУ истраживања из Јабланице има поклапање 15/17, док са другом са Баније има поклапање 14/17.
Можда би могао бити у даљој вези са I-S17250* породицама које славе Марковдан из Лике и Крајине (Ђукић, Љубоја...).
Nešto više o Pijukovićima, iz moje knjige "Plemićke porodice u Somboru do kraja XVIII veka" (Sombor, 2018, str. 178-180):
Bunjevačka porodica Pijuković zapisana je najranije 1715. g. u crkvenim protokolima Baje i Almaša, a 1717. g. i Subotice (na popisu subotičkih graničara zabeležen je 1720. godine, među stanovnicima Almaša koji su kuće imali u subotičkom šancu, Mijat Pijuković). Plemićko pismo i grbovnicu carica Marija Terezija dodelila je u Požunu, 28. oktobra 1741. godine, Ivanu Pijukoviću, njegovoj supruzi Marti rođ. Garašević, kao i njihovoj deci Jerolimu, Filipu, Antunu, Josipu, Grguru, Karlu, Damjanu i Mariji, kao i Jerolimovim sinovima Mihailu i Marku. Plemstvo je potvrđeno u Bačkoj županiji, 15. februara 1742. godine.
Plemićki grb: na plavom polju štita nalazio se, na zelenom tlu, zlatan stojeći lav, koji je u desnoj podignutoj šapi držao zlatan buzdovan. Na gornjoj ordinariji ili vrhu štita, na crvenom polju se nalazila zlatna šestokraka zvezda u levom uglu i srebrn polumesec u desnom uglu. Iz kacige i krune iznad štita uzdizao se ratnik u crvenoj dolami i mrkoj kapi sa crvenom kićankom, sa podignutom sabljom u desnoj ruci. Plašt oko štita bio je zlatno-plav sa desne i srebrno-crven sa leve strane.
Od porodice Čejtej Pijukovići su 1749. g. kupili posed Mateović (15-tak kilometara istočno od Baje), a tri decenije kasnije, u aprilu 1779. godine, darovnicom carice Marije Terezije, naslednici Pijukovića dobili su ovaj posed u večito vlasništvo, sa pravom da uz prezime koriste i plemićki dodatak „od Meteovića“. Na državnom popisu ugarskog plemstva 1754/55. g. u Bačkoj županiji zapisani su Jerolim, Filip i Antun Pijuković.
Sreski načelnik Bačke županije od 1759. g. bio je pl. Antun Pijuković (1722-1791), sin Ivana Pijukovića. On je, od 1777. do 1787. godine, a zatim ponovo tokom 1790/91. godine, bio na položaju drugog podžupana Bačke županije. Istovremeno, od 1769. godine, županijski komesar i asesor Bačke županije bio je Nikola Pijuković, koji se, kao stanovnik Sombora, javlja od druge polovine sedamdesetih godina XVIII veka. Godine 1778. kumovao je na krštenju deteta pl. Ivana Zomborija, a u septembru 1779. g. krštena mu je u somborskoj crkvi Presvetog Trojstva kćer Marija Ana Jelisaveta. U februaru 1788. g. krštena mu je ovde i kćer Ana Marija Franciska (na oba krštenju kumovala je pl. Ana Krušper, udova komorskog administratora Pavla Krušpera). Nikola Pijuković je preminuo u Somboru, 4. februara 1789, u 48. godini.
U Somboru se 1795. g. venčao pl. Antun Pijuković mlađi, partikularni blagajnik Bačke županije (kumovao mu je na venčanju pl. Matija Marković), kome je supruga Ana preminula na porođaju, početkom maja 1797. godine.
U Somboru je, na položaju glavnog županijskog blagajnika, krajem XVIII i početkom XIX veka bio pl. Šimun Pijuković (1797. g. zabeležen i kao kapetan bačke plemićke insurgentske vojske), koji je, darovnicom cara Franca, dobio u maju 1803. g. posed Stara Moravica (Omoravica), severoistočno od Sombora, kao i pravo da uz prezime koristi i plemićki dodatak „od Omoravice“ (umro je u Somboru, marta 1808, u 59. godini, a sahranjen je u kripti crkve Presvetog Trojstva). Istovremeno, županijski i komorski službenici bili su i Benedikt Pijuković (sreski načelnik), Damjan Pijuković (poljski komesar), Danijel Pijuković (asesor), Josip Pijuković (asesor) i Martin Pijuković (komorski fiškal).
Od četrdesetih godina XIX veka u Somboru je službovao i živeo pl. Augustin Pijuković (1811-1880), potomak (praunuk) Filipa Pijukovića. Prvo je bio županijski pisar, zatim sreski načelnik, potom drugi podžupan (1848), pa prvi podžupan Bačko-bodroške županije (1849). Pedesetih godina XIX veka bio je oblasni sudija, a kada je 1861. g. car Franja Josif suspendovao tek obnovljenu županijsku samoupravu, Augustin Pijuković je postao opunomoćen kraljevski komesar sa širokim ovlašćenjima na prostoru Bačko-bodroške županije, kome su bile podređene i gradske skupštine slobodnih i kraljevskih gradova Sombora, Novog Sada i Subotice. Na tom položaju ostao je do ponovnog uvođenja županijske samouprave, u leto 1865. godine. U Somboru je, krajem XIX veka, živela i mađarizovana grana kasacionog sudije Edena Pijukovića (čukununuka Jerolima Pijukovića), kome je ovde 1872. g. rođen sin Elemer (ova grana Pijukovića živela je u Somboru do druge polovine XX veka).
Na državnom popisu mađarskih plemića iz 1841. g. Pijukovići su zabeleženi u Baji, Staroj Moravici, Mateoviću, Čatalji, Bajmoku, Subotici, Futogu i Parabuću. Potomci ove razgranate plemićke porodice i danas žive na prostorima gde su im živeli preci. Jedna mađarizovana grana Pijukovića promenila je, tridesetih godina XX veka, prezime u Bačfaluši.