http://www.matica.hr/media/knjige/nova-zraka-u-europskom-svjetlu-1135/pdf/regionalna-povijest-ulomak-sjeverozapadna-hrvatska-u-ranome-srednjem-vijeku-hrvoje-gracanin-silvija-pisk.pdfHrvoje Gračanin
Silvija Pisk
Avarski i slavenski prodori
Depopulacijski procesi su nedvojbeno bili izraziti i velika su područja opustjela, što se možda zrcali i u činjenici da, barem prema sadašnjem stupnju arheoloških spoznaja, u unutrašnjosti zapadnog međuriječja gotovo uopće nije bilo naselja tijekom avarskog razdoblja. Preostali starosjedioci naposljetku su se stopili sa slavenskim došljacima, prihvativši njihove običaje i identitetska obilježja da bi se što bolje prilagodili novim okolnostima. Novopridošlicama su pak prenijeli svoja znanja, što je najvidljivije u kulturno-tradicijskom kontinuitetu topografskog i geografskog nazivlja, napose velikih rijeka (Dravus → Drava, Savus → Sava, Colapis → Kupa, Muri<s>us → Mura) i najvažnijih gradova (Siscia → Sisak).
Sami
slavenski doseljenici nisu tvorili kompaktnu cjelinu nego su bili podijeljeni u manje plemenske skupine. Obično se smatra da se nazočnost takvih zasebnih identitetskih skupina može ustanoviti upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Tako bi se između današnjeg Vrbovca i Rakovca kod Novog Marofa smjestilo
pleme Duljeba, ako je suditi prema tek mnogo kasnije, od 13. do 16. stoljeća zabilježenim hidronimima i toponimima. Toponima koji čuvaju uspomenu na Duljebe ima i uz srednju Muru. U najnovije vrijeme pomišlja se na temelju nalaza različitim tehnikama izvedene keramike na položaju Blizna u Jakopovcu i Šarnjak u Šemovcu da su
na toj razmjerno malenoj udaljenosti u okolici današnjeg Varaždina obitavale dvije zasebne slavenske zajednice. Pretpostavka je da je temelje šarnjačkog naselja postavilo slavensko stanovništvo pridošlo u dolinu Drave tek početkom 8. stoljeća, dok bi žitelji Blizne tada već dulje vrijeme ondje obitavali, čak nekoliko naraštaja.
Avarsko razdoblje
Nepovoljni učinci franačkog pohoda na unutrašnje prilike u Avarskom Kaganatu ubrzo su postale jasne. Trzavice među Avarima prerasle su 795. u otvoren rat u kojem su poginula oba avarska poglavara, dok su se poslanici trećeg pojavili pred Karlom i objavili njegovu spremnost da se podvrgne franačkom vrhovništvu i prihvati kršćanstvo. Franački je kralj spremno iskoristio očiglednu protivnikovu slabost, a pripremu novoga udara protiv Avara prepustio je furlanskom vojvodi Eriku. On je zasnovao prepad duboko u avarsko područje, a njegovu je provedbu povjerio
slavenskom vođi Vo(j)nomiru, odabranom za pothvat zacijelo stoga što je mogao predviđenu četu dovesti do odredišta i poslužiti kao osoba za vezu s mjesnim slavenskim stanovništvom. Budući da je o Vo(j)nomiru jedva išta poznato, nemoguće je sa sigurnošću ustvrditi je li bio plemenski poglavar, možda čak nositelj kneževske časti, ili se tek nalazio u vojnoj službi vojvode Erika. Na čelu furlanskog odreda
Vo(j)nomir je u pohod krenuo ujesen 795., vjerojatno se na početku krećući Podravinom. Prodro je do avarskog hringa u međuriječju Dunava i Tise i dijelom ga opljačkao. Uspjeh njegove vojne utro je put novoj franačkoj navali u ljeto 796.
Donjopanonska kneževinaFranačka je vlast stvorila i temelje za buđenje kršćanskog kulta i obnovu crkvene organizacije u južnoj Panoniji. Još
u ljeto 796. održao se u taboru franačke vojske na dunavskoj obali u središtu Avarskog Kaganata
crkveni sabor kojim je predsjedao akvilejski patrijarh Paulin (787–802), uz nazočnost i salcburškog biskupa Arna (785–821).
Na tom su skupu bile zacrtane osnovne smjernice u vezi s pokrštavanjem Avara i Slavena u srednjem Podunavlju, odnosno rekristijanizacijom tamošnjih krajeva. Od tog vremena nadležnost je akvilejskog patrijarha u međuriječju sezala sve do Drave, kao što je bio odredio italski kralj Pipin a uredbu potvrdio i Karlo Veliki 803., dodatno je osnaživši osam godina kasnije. Današnji su hrvatski krajevi sjeverno od Drave potpali pak pod Salcburšku nadbiskupiju. Misionarska djelatnost Akvilejske patrijaršije u međuriječju polučila je stanovit uspjeh, o čemu ponajprije svjedoči popis hodočasnika koji su iz Donjopanonske kneževine pristigli u Čedad (Cividale) u doba kneza Braslava potkraj 9. stoljeća. Radilo se nesumnjivo o pripadnicima mjesne, zacijelo prvenstveno slavenske elite. Među hodočasnicima spominje se i sam
knez Braslav, zajedno sa suprugom Ventescelom, čije je ime nedvojbeno germansko, što bi moglo dodatno govoriti u prilog Braslavove čvrste uklopljenosti u franački poredak.
Najznatniji događaj iz razdoblja franačke vlasti na ovom području nedvojbeno je
ustanak kneza Ljudevita, prvog sigurno poznatog, a možda i općenito prvog donjopanonskog kneza koji bi na tu čast slijedom iznesenog zaključka o vremenu osnutka Donjopanonske kneževine bio uzdignut prije 803. godine.
Prethodno spomenuti Vo(j)nomir koji se ranije uobičajeno smatrao donjopanonskim knezom ne pojavljuje se u izvorima s tom oznakom, pa tako njegovo eventualno ustoličenje ostaje nepotkrepljeno nagađanje. S druge strane, već sama činjenica da se Ljudevit odvažio ustati protiv franačkih vrhovnika ukazuje na to da je svoj položaj poimao dostatno čvrstim i da se osjećao dovoljno sigurnim
u vlastiti ugled, što pak čini vrlo izglednom mogućnost da je dugo obnašao kneževsku vlast. Bilo kako bilo, Ljudevit se prvi put spominje u izvorima iz 818. godine, kad se preko svojih poslanika pritužio caru Ludoviku I. Pobožnom (814–840), Karlovu sinu i nasljedniku, na okrutnost i bahatost furlanskog markgrofa Kadolaha koji je bio neposredni Ljudevitov nadređenik.