Пиши и даље,мене је увек занимало како је звучао народни језик у средњем веку,а ако је то овако,онда сам изненађен што је много разумљивији него што сам очекивао...јел тај начин писања баш аутентичан народном говору?
Postoji jedan arabsko-persidsko-grčsko-srbski učbenik i rěčnik sa dvora sultana Bajazida II (1448-1512) koji služi izvorom za proučavanje srbskoga jezika te dobi. Dob zadnjega kralja Bosne Stěpana Tomaševića i Lazara Brankovića. Běše odkriven 1936 turkologom Ahmedom Caferoglu i prědstavljen ovako : "une des oeuvres fondamentales au point de vue de l'histoire des langues serbe at turque". Ovi izvor među Srbi [među Srbima] ne prima mnogo pažnje. Jedini ki [koji] ga ukratko spomenu bě [bi, beše] Pavle Ivić 1982, str. 525, ali ovi izvor ostaje do danas nepoznatim u srbskih akademskih krugoveh [ u srbskim akademskim krugovima].
Vsi četiri jezici [sva četiri jezika] napisani su pismom arabskim. Izgleda ovako:
Ovo je prěvod u latinično pismo [transliteracija]
Da bi se srbski i persidski zapisali, arabsko pismo je bilo dopunjeno dodatnimi znaki [dodatnim znacima]. Ovako se je polučilo pismo koje je blagodobnějše [bolje namenjeno] za pisanje srbskih glasov nego li tzv. kirilica, ka [koja] se upotrebljavala u to doba, sireć [odnosno] crkovnoslověnska kirilica.
Nesumnjivo je rěč o ekavskom govoru. Ako se i radi [iako se radi] o knjizě [o knjizi] ka propověda islam, u srbskom čtivu [tekstu] nema ni jedne turske rěči [turcizma]. Priměti se:
1. upotrěba starih padežnih nastavak u množině
sedi s nami ( a ne s nama), budi dobar k robov
om ( a ne k robov
ima), k ljud
jem ( a ne k ljud
ima), u časov
eh ( a ne
u časov
ima )
2. črědovanje [alternacija] nastavak [nastavaka] -em i -u u prvom licu jednine.
ja vidi
m i ja viđ
u, ja psuj
em i ja psuj
u, da se (ja) umiju, napoju se (ja) vode ... (danas je -u zadržanu samo u ja mogu, ja hoću i něgdě ja viđu)
3. upotrěba infinitiva na -ti ili -t, zadnje pogotovo u budućem vrěmenu i s "nemoj"
učit ću, nemoj stojat
4. imal, dal, videl ... umesto imao, dao, video
5. vas, vsa, vse, vsi (a ne sav, sva, sve, svi)
6. kto (a ne ko ili tko)
7. odsutstvo kraćenja rěči
G. moje
ga ( a ne moje
g), D. moje
mu (a ne moje
m), je
re ( a ne je
r), takodje
re ( a ne takodje
r), uobće česta upotrěba čestice -re istim obrazom [analogno], kako se danas upotrěblajva re u slovenačskom ili že u russkom. Takođe se ne krate rěči juče
r ( a ne juče), veče
r ( a ne veče); jošte ( a ne još)
8. upotrěba rěči koje su danas věthe rěči [arhaizmi]: krsmati - kasniti, zadržati se u putu; rěč poznata da se upotrěbljava jošte u Dubrovniku i primorju; skornije - cipele (sama rěč cipele je mađarska cipellö), tako je i skornjar - obućar, vuhv - vrač, gatar, věrski vođ domorodačske věre; russki se kaže volhv.
9. upotrěba někih grčskih rěči (helenizama)
- makare ili makar ( istoznačna rěč bar(em) je turska reč bir(em) ), jevtin ( ovu rěč imaju i Turci danas (eftin), ali i oni su je uzeli od grk. evtinos), iljada
S počtovanjem vsem ki vole srbski jezik