Прије неких годину дана Миљенко Јерговић објавио је текст под називом "Miloš Crnjanski, treći genij naših materinjih jezika", у којем је на један занимљив начин сравнио људске и књижевне биографије Крлеже, Андрића и Црњанског.
https://www.jergovic.com/ajfelov-most/milos-crnjanski-treci-genij-nasih-materinjih-jezika/Крлежа и Црњански су некако надопуњујући антиподи, Андрић увијек ту стоји са стране. Такав је неки мој утисак. Ево неких занимљивих запажања из текста.
"Na svijet su došli u godini dana: Ivo Andrić, rodio se 9. listopada 1892, Miroslav Krleža 7. srpnja 1893., i Miloš Crnjanski 26. listopada 1893."
"Prema mobilizacijskom pozivu i rasporedu, Crnjanski i Krleža našli su se u Galiciji. Krleža je odmah otamo vraćen zbog lošega zdravlja. Crnjanski je ranjen, i veći dio rata provodi po bečkim bolnicama. Obojica su austrougarski oficiri. Andrić nema vojnih iskustava, ali jedini među njima ima iskustvo zatvora i deportacije."
"
Rečenica Andrićeva simulacija je usmenog pripovijedanja, ritmizirana, odmjerena, uvijek logična.
Rečenica Krležina poput je teškog stroja, poput topionice željeza, masivna, isklična a konačna, poput rečenice kakvog proroka, često duža od stranice.
Rečenica Crnjanskog prozračna je, laka, kao leptirovo krilo, kao stih koji je rastvoren u prozu, ali vazda se može vratiti u stih. Te su tri rečenice, Andrićeva, Krležina i Miloša Crnjanskog, sintaktički, iskazni temelj naših modernih književnosti."
"Svaki jezik ima svoje književne tvorce, zastupnike i branitelje. Njih su trojica i tvorci, i zastupnici, i branitelji. Svaki, u času dok ga se čita. Ali samo sva trojica čine cjelinu, koja bi funkcionirala u povijesnom, sudbinskom, ali i stilsko-sintaktičkom i leksičkom pogledu. Samo sva trojica su ukupno naše književno dvadeseto stoljeće."
"Krleža i Crnjanski bili su sličnih temperamenata. Egomanijaci. I obojica su se igrala nabijenim revolverom novinarskog posla. Krleža je umio baratati tim oružjem, a možda je imao i malo više sreće. Crnjanski u novinarstvu bio je lakogoreća ljudska nevolja. Naravno da su se u jednom trenutku riječima poklali."
"Prvi je, u kasnu zimu i rano proljeće 1975, umirao Andrić, koji se čuvao novinarstva, prejake retorike i svađa sa suvremenicima. Dvije i pol godine zatim, bio je studeni 1977, Crnjanski je počeo odbijati hranu. Nisu znali što mu je. A samo je odlučio umrijeti. Ostao je Krleža. O Andriću, koji nikad o njemu nije javno izgovorio ružnu riječ, nego samo suprotno, govorio je veoma ružno. I sve krivo. Ne bi se to moglo samo ljubomornom objasniti. O Crnjanskom, pak, s kojim je bio na jebimater, govorio je drukčije. Kao i ovaj o njemu."
"Ni jedan, ni drugi, ni treći nisu imali djece. Sva trojica, po vlastitoj odluci. I u strahu od stoljeća."