Прегледавајући
Библиографију дигитализованих књига, чланака и других научних радова Центра за османистичке студије Београд, на коју нам је указао члан форума Hannibal на теми
Доступност, превођење и објављивање османске архивске грађе, примјетио сам рад од 23 стране аутора Salih Trako
Bitka na Kosovu 1389. godine u Istoriji Idrisa Bitlisija, објављено у Prilozi za orijentalnu filologiju XIV-XV (1969) 329-351., односно поглед на Косовску битку са "друге стране" османског историографа Идриса Битлисија (за умало савременика битке, крај 15.- почетак 16. вијека, око 120 година послије), који нисам имао прилику до сада прегледати, а издвојио бих неколико детаља који би могли дорињети препознавању археолошких остатака битке:
" u nastojanju da se osveti ostalim nevjerničkim vladarima koji su pokazivali tvrdoglavost i upornost odlučio je da ih po zasluzi kazni. Jedan od njih bio je Lazar, vladar Srbije, koji je obavezavši se na podanstvo i poslušnost, ponovo počeo pokazivati bunt i nepokornost. Isti takvi su bili kralj i vladar Bosne i arnautske Iskenderije (Skadra) koji su u sukobu sa Lala Šahinom
uprljali ruke krvlju 10-15 hiljada islamskih junaka. Pored toga, složili su se na neprijateljstvo i vođenje borbe protiv islamskog sultana i u riješenosti da opustoše islamske zemlje
bili su već vojske sakupili."
"
Popisali su vojsku od oko 200.000 ljudi tih krajeva. Kad su potpuno pripremili ratni materijal i razvili zastavu nasilja i neprijateljstva, da bi pokazao potpuni sjaj i moć, Lazar je poslao jednog dostojanstvenika s pratnjom sultanu u Plovdiv. On je napisao pismo sultanu sa sadržinom koja je zagovarala spokojstvo i mir, ali je njegov cilj bio prožet tiranijom. Sultana je oslovljavao bratom i sav tekst pisao u bratskom tonu ovako: »Čuo sam da je moj brat došao na granicu svoje zemlje i da ima namjeru da obnovi neprijateljstvo i rat. Mi smo pripremili i prikupili potrebna ratna sredstva da uništimo njegovu vlast i moć. Sada, bilo bi junački da ni moj brat nipošto ne zanemari sakupljanje vojske i pripremanje ratnog materijala; da oba svoja sina dovede u boj i da nikom od svojih državnika ne dopusti da izostane. Jer, i ja ću u ovaj boj doći sa svim svojim sinovima i dovešću sve svoje pomoćnike; pa (nakon boja), ili neka mom bratu potpuno prestane briga na ovoj strani i neka se uspostavi čvrsta vlast jedne strane, ili da mi njegov korijen, njegovo potomstvo i sljedbenike iz zemlje Rumelije iskorijenimo i očistimo ove krajeve od učenja i zakona vjere Muhamedove i po starom redu uredimo«."
"Evrenos-beg je odgovorio: »Budući da su se vrijeme i mjesto za borbu sa ovim narodom približili, sada treba, što je moguće brže, poći na bojište i zauzeti mjesto (položaj) koje bude pogodnije. U sukobu sa tom vojskom na dan bitke treba nastupiti pribrano i mirno, postepeno prelaziti u napad, jer je njihova nevjernička vojska, poredana u bojne redove,
kao željezno brdo, poput brane od čvrstog željeza. Pobjeda nad njihovim četama i redovima nije unaprijed osigurana; nije nikako lako razbiti željeznu branu udarcem mača. .."
"Prema približnoj procjeni sultana i članova carskog vijeća,
broj nevjerničke vojske je bio peterostruko veći i od broja islamske vojske. To je pobudilo njihovo razmišljanje o borbi i ratovanju. Razgovore su vodili i savjetovali se o planu i rasporedu za dan borbe. "
"Kako su nevjernici
od glave do pete u oklopima, svi će izginuti ako ih budu tukli palicama s leđa. "
"područje vojnog logora i bojnog polja između vojska dviju zaraćenih strana bilo je
područje s mekim terenom i prašinom, pa se zbog velike prašine nije mogao razlikovati nevjernički od islamskog vojnika."
"U početku borbe, po dozvoli sultana prvi je, na megdan istupio Hadži Evrenos i pozivajući mudžahide, dozvolio je strijelcima da probojnim strijelama obaspu nevjernike. Na taj način su
prethodnicu nevjernika probojnim kopljima oborili na zemlju, te konje i konjanike isprobadali strijelama kao da su na tijelo svakog borca stavili pancir. "
"Strijelama obasuti nevjernici su odjednom navalili na strijelce lijevog krila gazija i, usredsredivši svoja koplja, jako pritijesnili redove lijeve strane islamskih boraca. Red po red islamske vojske su uklanjali ispred sebe kao što proljećna bujica odnosi mulj i tako su je razbili. Grupa po grupa konjanika i pješaka gazija se povlačila i dospjela u pozadinu do konja i ordubazara. Kako je islamska vojska bila povezala deve i tovarne mazge jednu za drugu i tovare spojila jedan s drugim, prolaz kroz tu gomilu bio je jako težak. Isto tako
iza islamske vojske, konja i komore nalazila se gusta šuma i prolaz kroz šumu bio je također nemoguć.
Mnogo nevjerničke i islamske vojske pade u onom okršaju."
"Za tren oka podigoše na kopljima krvave glave neprijatelja koje su izgledale poput crvenih vrhova u buketu rumelijskih lala. U jednom munjevitom junačkom jurišu oborili su i strmoglavili ponosne zastave nevjernika koje dobiše izgled silueta stabala koja se u vodi ogledaju. Porazili su svih sedam opakih nevjerničkih vladara; u kratkom roku razbili su ovako veliko mnoštvo (vojske), povezali u zarobljeničke okove i ponovo ih okupili. Na prostranstvu onog polja pod plavim nebom
podigoše mnogo humaka od tijela neprijateljskih vođa. Veliko mnoštvo nesrećnih nevjernika koji su se uzdali u snagu i izdržljivost svojih konja pobjegli su iz borbe bez traga. Njih su iskusni islamski konjanici pristigli na brzim konjima
te jednog po jednog ili grupu po grupu sabljama isjekli. "
