Nevjerojatno je koliko su priče o ubojstvu Turaka naivne. Turci su u njima toliko glupi i nesposobni da je teško povjerovati da su pet stoljeća vladali Balkanom.
Kao u jeftinim trilerima, beg uvijek naglas otkriva svoje planova kako bi ga junak priče mogao čuti. Uvijek ostavlja dovoljno vremena i prostora da junak priče može bega ubiti i pobjeći sa čitavom rodbinom, svojtom, ovcama, itd. Kako to da beg nikad jednostavno se ne pojavi s naoružanom pratnjom, ubije odmah oca, muža, brata, koga već, i onda fino sebi djevojku odnese u harem i odmah zadovolji svoju požudu? Zar nije to puno logičnije i sigurnije?
A da ne pričam o fenomenu koji be se mogao nazvati "fenomen Mirko S. Kojotovski." Kao i istoimeni lik iz Ptice Trkačice, begovima apsolutno nikad ne uspije obesčastiti djevojku. Baš nikad. I kao i kod Mirka, čovjek se zapita tko bi normalan stalno pokušavao istu stvar ako pouzdano uvijek završi neuspjehom? Kako to da toliko ljudi ima predaju da im je predak ubio Turčina zbog neuspješnog pokušaja silovanja, a nitko nema priču da mu je prababu uspješno silovao Turčin? Ako baš svaki kršćanin nije trpio takvu uvredu i ako je baš svaki pokušaj završio ubojstvom(i to naravno prije no što je čin obavljen), kako to da begovima ne bi došlo iz guzice u glavu? Da ili prestanu ili da siluju bolje opremljeni i naoružani?
I na kraju, kad se ovaj fenomen toliko spominje u rodovskim tradicijama, kako to da ne postoji ni jedan izvor koji bi govorio o tome? Zadnjih 10 godina su izašli prijevodi 5-6 sidžila s poteza Mostar-Nevesinje, i baš nigdje vlasti ne istražuju ubojstvo bega od strane uvrijeđenog nevjernika? A radi se o Hercegovini, u kojoj su se po predajama upravo događale ovakve stvari, i radi se o vremenu prije 250 godina, kad su se navodno događale ovakve stvari.
Nije li sve ovo splet vrlo čudnih okolnosti?