Наишао сам на један интересантан текст под називом "Predrasude o srpskim govorima јuga Srbije" гдје аутор (професор српског језика са југа Србија) настоји да објасни позицију југоисточних српских говора у савременом српском језику.
https://jugmedia.rs/predrasude-o-srpskim-govorima-juga-srbije/ Ево неких дијелова из текста:
"Retki su Srbi sa juga Srbije koji se nisu osećali neprijatno zbog svoga govora kada su otišli bilo gde severnije od Niša. Neuviđajni sunarodnici sa severa ponekad nam govore da nismo Srbi već Bugari."
"Razlike nikako nisu posledica standardizacije srpskog i bugarskog jezika, već su postojale vekovima pre nego što je ona izvršena. Snop starih izoglosa, odnosno jezičkih granica, svedoče da je u prošlosti postojala oštra podeljenost dva naroda."
"Nepoklapanje jezičkih i državnih granica imalo je trajne posledice na stanovništvo Trna i Znepolja. Oni su u političkim previranjima od Sanstefanskog do Berlinskog kongresa platili najveću cenu. Stanovnici Trna većinski su se izjasnili za pripajanje Srbiji, a ne Bugarskoj, kada se 1878/1879. godine uspostavljala granica između ovih država.
Trn je ostao u Bugarskoj zahvaljujući ruskim trupama, koje su nasilno smenili srpsku vlast ove varoši na čelu sa Aranđelom Stanojevićem, koji je potom zbog pretnji sa grupom svojih sunarodnika izbegao u Srbiju."
"Glavne sličnosti prizrensko-timočkih govora sa standardnim bugarskim jezikom su: svođenje akcenatskog sistema na jedan akcenat, redukovan broj padeža, komparacija prideva (ubav-poubav-najubav), ne poznavanje infinitiva, udvajanje ličnih zamenica (mene me stra`)….
Kada bi se ove odlike nalazila samo u bugarskom jeziku, onda bismo možda mogli govoriti o velikom uticaju bugarskog jezika na prizrensko-timočkke govore. Međutim, ovakve jezičke pojave imamo u rumunskom, albanskom i grčkom jeziku, a nemamo ih u drugim slovenskim jezicima, sem bugarskog i makedonskog. Ovo se samo ne odnosi na ekspiratorni akcenat, koji je odlika većine evropskih jezika. U lingvistici ove sličnosti se nazivaju balkanizmi, pošto su primećeni samo kod balkanskih naroda."
Иако аутор првенствено говори о призренско-тимочким говорима, сматра да би афирмација косовско-ресавског дијалекта помогла да се афирмише и призренско-тимочки.
"Danas negativan društveni status nema samo književnost na prizrensko-timočkokim govorima, već i dela i autori koji pišu jezikom kosovsko-resavskog dijalekta. Najpoznatije delo na ovom dijalektu je „Petrijin venac“ Dragoslava Mihailovića, koje predstavlja više izuzetak nego potvrdu da navedeni govori imaju bolji status u srpskoj kulturi. Kosovsko-resavski govor možemo čuti u popularnim serijama Ljubav na seoski način i Selo gori, a baba se češlja, ali zato u srpskoj književnosti on ima drugorazredni značaj. Tako da su oba srpska govora, koje potiču sa Kosova i Metohije, ugrožena, sa jedne strane, nestajanjem Srba sa Kosova, a, sa druge strane, što imaju marginalan položaj u srpskoj kulturi."
У суштини, рекао бих да ће ти дијалекти опстати уколико буду важећи дијалекти већих градских центара. Баш сам љетос био у контакту са неким Крушевљанима и чини ми се да је њихов кососвско-ресавски дијалекат сасвим жив и да немају никакаве комплексе по том питању. Чак мислим да уопште не користе дуплу верзију (своју домаћу и неку стандарднију). Исто тако, знам и доста Лесковчана који говоре само по лесковачки. Не знам каква је ситуација у Нишу, да ли је новоштокавски превладао у самом граду, то би био интересантан показатељ.
Пошто тема укључује и генетику, рекао бих да не постоји нека драстично велика разлика у генетици југоисточних српских крајева у односу на новоштокавске крајеве.
Став наше језичке науке је јасан. Призренско-тимочки говори припадају штокавском српском језику. Изоглосе које овај дијалекат и остале штокавске говоре одвајају од бугарског језика налазе се источније од српско-бугарске границе.
Занимљиво је да сам страним википедијама примјетио да су "торлачки дијалекат" (како они зову призренско-тимочке говоре) издвојили из штокавског дијасистема. Односно да га малтене третирају као неки посебан језик.