Наравно да етнички идентитет није постојао, као што није постојао ни код православаца у Босни, а ни католика. Накнадно се управо преко православљa те мисионара из Србије и Босне народ "освијестио" да православац подразумјева и Србин. Односно, касније гледајући, немогуће је православцу бити припадник истог народа као Турци (алудирам на идеју Бењамина Калаја). Тако да то није никакав специфицијум везан за муслиманско становништво. И поређење није баш адекватно са Рожајем. Јер у суштини, свака Бошњачка породица из Босне има кућни језички наратив како говори босанским језиком. Значи да то није политичко-национална пропаганда, као што се то воли приказати, већ је то колективни национални осјећај настао природним током хисторије.
Najljepše pesme u istoriji Srba su napisali Srbi muslimani iz Hercegovine. Rimski i Franacki istoricari u 9 i 10 vijeku znaju samo za Srbe na prostoru današnje BiH.
Српско родољубље код муслимана није новијег датума – не односи се само на 19. и 20. столеће. Остао је писмени траг о Мухамеду Хеваји из Тузле. Он је средином 17. столећа писао песме о Србима хришћанске и муслиманске вере. Пророчки је закључио да ће зло задесити нацију ако се буде делила по религиозном шаву – ако нација заборави да су муслимани и хришћани од једног оца и једне мајке:
Himna Srba Muslimana
Haj, nek jekne pjesma laka,
Čedo našeg srca, žarka,
Nek napuni sv'jet!
Mis'o naša sveta čista,
Kô proljetno sunce blista,
Kô aprilski cv'jet.
Nek odjekne, nek se ori,
Naša nam je duša zbori,
Pojmo složio oj!
Sveta vjera nam ne krati
Imenom se svojim zvati,
Ljubit' narod svoj!
Pojmo pjesmu, braćo mila,
Pravda j' uvjek pobjedila,
Pravdu voli Bog.
U pomoć će Allah biti,
Svetu svoju milost sliti
Vrhu pravednog.
Pojmo pjesmu, nek se vije,
Neka bratsku ljubav sije
Kroz naš zavičaj!
Srpska vila eno hiti,
Da nam lovor-vjence kiti,
Pojmo složno haj!
Srpska vila
U rumenu zoru, kad zv'jezdice sjajne
Na pučini neba plavetnog se gase,
Kad grimizom zore nebesa se krase,
Tiho lebde zrakom glasi pjesme vajne.
Odaklen se kreću, ko l' to tužno poje?
U zoricu rujnu, kad sve miljem gori,
Koga tako tuga u grudima mori,
Da s uzdahom prati glase pjesme svoje?
— Sa vrletnih gora, što se k nebu dižu,
I kô vječni stražar nepomično stoje,
Gdje 'no suri orô vije gn'jezdo svoje,
Oni tužni glasi odatle se nižu.
A djevojče ono raspuštenih vlasi,
Što beskrajnom tugom po st'jenju se kreće,
Svenuloga lica, kô jesenje cv'jeće,
A bolne joj grudi trgaju uzdasi.
To je srpska vila — vila roda moga,
Ona onu pjesmu milotužnu vije,
Što u rujnu zoru, sunca jarkog prije,
Razljeva se dverim Svemira tihoga.
Ona ono tuži za slobodom svetom,
I s bolnijem srcem gleda grozne muke,
Što pod teškim bičem dušmanove ruke
Rob ih snosi tužni, sputan uzom kletom.
Oh, ne plači vilo! Utri gorke suze!
Jer već sunce milo i nama se rađa,
Brat se s bratom miri, prestanuće svađa,
A Srbin će stresti opet teške uze!
https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/711/merila-vremena/3938746/osman-djikic-sanic-srbin-musliman.html