Inače teza da su svi ikavci "negda bili čakavci pak se posrbili poslije kad su Srbi iz Bosne i Hercegovine bježeći od Turaka navalili u njihove krajeve" (1856.) je izmislio nitko drugi negoli Vuk, a "ovakvo Vukove gledanje na naše dijalekte, i njihovo vezivanje za pojedine naše narode, dovodi se u vezu sa učenjem F. Miklošiča koji je smatrao da dijalekatska pripadnost određuje i nacionalnu pripadnost... što, naravno, ne počiva na naučnim dokazima i što nisu potvrdila docnija ispitivanja". Osim toga još jedan značajan srpski jezikoslovac, Milan Rešetar je pisao o tome kako "dopušta da su u nekim danas štokavskim oblastima (Slavonija i Bosna) ikavci šćakavci mogli nekada biti i čakavci, mada mi to nije sigurno, ali ni tada nije prihvatao mišljenje po kome su svi ikavci - čakavci", a bio je dovoljno razuman da spozna kako ima "ikavaca-šćakavaca i na onim područjima naše jezičke teritorije koja nikada nisu bila u tješnjim vezama sa čakavcima. Uz to da ima i jekavaca šćakavaca. Sve to vodilo ga je na zaključak iskazan riječima: ». . . ja idem još dalje i mislim da je većina štokavskih dijalekata koji još danas češće upotrebljavaju šć nego št, a tako isto i j delimice m. đ, prava ’’štokavska,, a ne ’’poštokavljena,,; jer ako se i ti . . . štokavski šćakavci i nahode u takvim krajevima gde se . . . u starije vreme svakako čakavski govorilo, to nikako ne dokazuje da je stariji čakavski dijalekat postupno poštokavljen . . .« ... Ovi šćakavci ikavci su u Bosni i katolici i muslimani, ali ne i pravoslavci ... dakle, po Rešetaru, ni šćakavizam, ni ikavizam u štokavskim govorima ne moraju biti čakavski nanosi. Te osobine mogle su da karakterišu i jedan dio štokavskih govora, i to od najstarijih vremena, tj. od prvih njihovih javljanja u našim dijalektima. A postojanje tih i takvih osobina i u čakavskim govorima potvrđuje naše jezičku jedinstvo". Belić je također mnogo pisao o uzajamnom odnosu čakavskog i zapadno štokavskog, štokavskom govoru arhaičnog tipa koji je zadržao mnoge svoje stare osobine, kako je u ikavskom govoru pobedio štokavski element jer je bilo više štokavaca negoli čakavaca [upravo zato što su čakavski dijalekti arhaični i izolirani priobalni ostaci, a ne narječje s mnogobrojnim govornicima], kako se dobar dio čakavaca u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Hrvatskoj poštokavio itd. Mnogi drugi srpski jezikoslovci su također pisali o njemu, odnosima s čakavštinom, a Peco to ovako sve zaključuje:
Da su i šćakavizam i ikavizam rezultat evolucije jednoga dijela štokavskih govora mislim da je danas opšteprihvaćeno gledište u našoj nauci o jeziku. Drugo je pitanje kakvi su bili međusobni odnosi između čakavskih i štokavskih govora u zapadnobosanskim predjelima u ranijim periodima razvitka našega jezika. Tih dodira je bilo. To je nesumnjivo, kao što je danas izvjesno da ova zona nije nikada bila sastavni dio čakavske teritorije. Postojanje jednoga broja zajedničkih osobina, uključujući i one koje su danas tipično čakavske, govori samo o bliskosti ovih dvaju dijalekata, o njihovom zajedničkom nasljeđu koje je u različitim fazama razvitka ovih dijalekata, i u različitim njihovim govorima, moglo imati različitu sudbinu... Istina, pisana riječ, nastala u mjestima koje danas pripadaju zapadnobosanskim šćakavcima, mogla bi da nas uputi i na drugačiji zaključak. Naime, u tekstovima koji su pisani u zapadnoj Bosni i potpisani u ime ljudi iz tih krajeva, nalazimo mnoge osobine koje se ne smatraju tipično štokavskim... Ako bismo pošla od pretpostavke da pisana riječ, kakvu nalazimo u ovim tekstovima, odražava realnu sliku govornog stanja mjesta i vremena kada je ta pisana riječ nastala, zaključak bi bio da je ta govorna zona ranije bila sastavni dio čakavskog dijalekta, a da je poštokavljivanje rezultat đocnijih istorijskih promjena koje su bile zahvatile i ove krajeve. To bi, dalje, značilo da su u pravu oni koji i šeakavizam ove zone, i njen ikavizam, dovode u tješnju vezu sa čakavskim govorima. Drugačije rečeno, to bi značilo da je ova zona u predturskom periodu bila čakavska, a da se poštokavljivanje vršilo postepeno naseljavanjem štokavaca iz istočnijih krajeva. Ali, da odmah to istaknemo, takav zaključak ne bi bio zasnovan na sigurnim dokazima ... [navođenje razloga] ... Prema tome, kao zaključak ovoga kratkog osvrta na međusobne odnose čakavskih i šćakavskih govora u zapadnobosanskoj zoni moglo bi se reći da je nekih veza moglo biti. Naročito u pograničnim predjelima. Ali da te veze nisu imale odlučujućeg uticaja u formiranju zapadno bosanske ščakavštine, isto onako kao što takav uticaj nisu imali ni novopridošli ijekavci u ove krajeve. Cjelokupna struktura ovih govora upućuje na zaključak da su oni imali svoj vlastiti razvojni put, identičan u osnovi, putu ostalih štokavskih govora, ali sa znatno sporijim tempom unutarnjeg razvoja. Postojanje nekih danas tipično čakavskih osobinau gramatici ovih govora može se dvojako tumačiti: ili su to osobine koje su nekada bile zajedničke i štokavskim i čakavskim govorima ili su, pak, to nanosi iz čakavskih govora kao posljedica različitih migracionih kretanja stanovništva ovih krajeva.
Asim Peco, "Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni", 1981.
