Недавно сам на интернету наишао на један занимљив текст о гусларима у Херцеговини у коме се види да је било доста и гуслара мухамеданаца. Када видех овде ову тему, реших да га опет нађем и копирам у целини.
Stolački guslari u Parryjevoj zbirci [/color] 22. feb 2012. | Historija | Autor: Muamer Kodrić | Pogledano: 1179 puta Malo je onih kojima je poznato da su od 1933. do 1935. godine profesori s Harvarda Milman Parry i Albert Lord, sakupljajući južnoslavensku narodnu epiku, dosta vremena proveli i u stolačkom kraju, gdje su, uz pomoć svog pratioca, dalmatinskog klesara Nikole Vujnovića, na papir i audio ploče zabilježili nekoliko stotina narodnih epskih pjesama te sreli trojicu onovremenih stolačkih guslara. Na Harvard University danas postoji impozantna zbirka svjetske usmene epike (Milman Parry Collection), u kojoj značajan dio materijala pripada upravo južnoslavenskoj narodnoj epici. Među ondje sačuvanim blagom narodne epike nalazi se i nekoliko stotina pjesama zabilježenih na širem području Stoca. Ovaj tekst, naravno, nema ambicija da bude ozbiljnija studija o radu Parryja i Lorda, pa čak niti o onom dijelu njihovog sakupljačkog rada vezanom za stolački kraj, već je prevashodno namijenjen u informativne svrhe i prilagođen uređivačkoj koncepciji Stolaclooka.
Uglavnom, Milman Parry i Albert Lord pravili su svoje zapise i audio snimke usmene, epske tradicije na prostoru stolačkog kraja u periodu između 1933. i 1935. godine. Kasnije, 50-ih godina prošlog stoljeća, Lord je sa svojim asistentom Davidom Bynumom ponovo posjećivao širi prostor Stoca, i tom prilikom zabilježio i nešto u međuvremenu (u periodu Drugog svjetskog rata) nastalih narodnih pjesama. S obzirom da rad na sakupljanju epske tradicije na prostoru Stoca ove dvojice možda i najuglednijih svjetskih stručnjaka za epiku općenito zaslužuje zbilja obiman tekst i iscrpniju analizu, ovom prilikom ćemo samo navesti neke podatke koji oni donose u vezi s trojicom tadašnjih guslara iz stolačkog kraja (Ibrahim Bašić, Halil Bajgorić i Mujo Kukuruzović), te informacije koje bilježe o ostalim osobama iz stolačkog kraja od kojih su prikupljali narodne pjesme.
Ibrahim Bašić, za koga Parry bilježi da je 1933. imao oko 70 godina, proveo je veći dio svog života u stolačkom kraju, iako je ustvari rođen u Vranjevićima. Sa četrnaest godina napustio je roditeljski dom i počeo raditi kao najamnik kod Ahmet-efendije Opijača u Dubravama, a potom je prešao u službu Salih-age Behmena. U dobi od 27 godina oženio je Đulu Džanko iz Ošanjića. Nakon ženidbe, Ibrahim se zaposlio kao poslužitelj u jednoj stolačkoj kafani. Đula se u međuvremenu razboljela, i nakon nekoliko godina bolovanja i umrla. Kao dobro poznat i omiljen guslar u stolačkom kraju, Ibrahim je Parryju ispričao da je prve pjesme naučio već kad mu je bilo deset godina, i to od svoga oca, za kojeg je tvrdio da je bio izuzetan guslar, "najbolji u tri nahije". Također, kao svoje učitelje naveo je Sulu Tabakovića, Ibru Ćorića, Osmana Marijića, te Selima Bašića i njegovog oca. Svakako, u svojim kazivanjima Parryju, Ibrahim Bašić naširoko pripovijeda i o Ishaku, čuvenom guslaru s Rotimlje, za kojeg tradicija prenosi da je bio omiljeni guslar hercegovačkog begovata.
Halil Bajgorić, drugi guslar od kojeg su Parry i Lord zabilježili značajan broj epskih pjesama i napravili zvučne snimke njegovog pjevanja, živio je u Dabrici, i u vrijeme kada je ovaj dvojac naučnika boravio u stolačkom kraju imao je svega 37 godina. O svojoj porodičnoj prošlosti nije ispičao previše, no insistirao je na tome kako je svojevremeno neki beg u Crnoj Gori njegovom djedu na prevaru uzeo velike zemljišne posjede, te se Halilov predak, silom prilika, naposljetku doselio u Dabricu. Svakako, ova priča ne mora imati previše veze s istinom i vrlo lahko bi mogla biti, ustvari, tipični izraz želje epskog pjesnika da vlastitoj porodičnoj prošlosti da herojsko-tragičan prizvuk. U svakom slučaju, Halil je guslanje od djetinstva učio uz svoga oca, nastupajući s vremenom po kafanama i na svadbama. I Bajgorić, također, pripovijeda o legendarnim guslarima iz prošlosti, naročito o izvjesnom Hasanu Ćosi, za kojeg tvrdi da je bio upravo iz Dabrice. U svom razgovoru s Parryjem, Halil Bajgorić čak neke lokalne toponime veže za čuvene epske junake (tako brdo Markovac u Dabrici veže za Marka Kraljevića), te s velikim ushićenjem pripovijeda o „zlatnom dobu", vremenu kada su živjeli Alijaga Stočević, Mustajbeg Lički i ostali junaci pjesama koje pjeva.
Mujo Kukuruzović, treći guslar iz stolačkog kraja s kojim su se Parry i Lord sretali, ustvari je sa Gubavice, i u to vrijeme bilo mu je 43 godine. Poput Bašića i Bajgorića, bio je nepismen i bavio se zemljoradnjom. On, međutim, navodi da je pjesme koje gusla naučio od čak trideset i osam guslara, koje dijeli u dvije grupa: narodni i kafanski guslari. Zanimljivo je da Mujo navodi kako poznaje i brojne epske pjesme zabilježene u tada postojećim pjesmaricama, ali ih ne pjeva zato što „su to sve nevjerničke pjesme, a nema muslimanskih". U svom razgovoru s Parryjem i Lordom, vođenom posredstvom Nikole Vujnovića, Mujo Kukuruzović pruža dosta informacija o vlastitom viđenju i razumijevanju narodne epske poezije i guslarstva.
Navest ćemo ovdje i ostale osobe od kojih su Parry i Lord zabilježili pjesme sakupljene u stolačkom kraju, uz napomenu da se ovdje ne radi o guslarima nego ljudima koji su ustvari kazivali, odnosno diktirali tekstove pjesama (uz svako ime donosimo i sve podatke koje Parry o njima bilježi):
Petar Vidić (56) katolik sa Pilete, nepismen.
Velija Šetka (30), musliman iz Cnića, pismen.
Šćepan Prkačin (27), katolik iz Crnića, pismen, 1933, njegove pjesme uglavnom je bilježio Ilija Kutuzov, ruski emigrant, koji je uz pjesme često pravio i bilješke na francuskom jeziku. Od Prkačina se bilježi pedesetak pjesama.
Martin Raguž (28), katolik iz Kruševa, za sebe kaže da je „samouk u pisanju", zemljoradnik.
Mihail Brkić (58), pravoslavac s Hrguda, nepismen, mlinar.
Vlaho Vujnović (59), katolik iz Burmaza, polupismen.
Osman Mekić (50), musliman iz Stoca, nepismen, kovač. Pričao da je ratovao protiv Italije u Tirolu i protiv Srbije u Crnoj Gori.
Danilo Ružić (24), pravoslavac iz Donjeg Poplata, pismen.
Salko Morić iz Stoca, Omer Morić (15) i Alija Morić (13), sinovi zapisivali pjesmu, u zapisivanju odnosno transkribovanju nekih pjesama pomogao Ibro Beća.
Ahmet Zubović (68), musliman iz Stoca, nepismen, neke pjesme čuo je od Osmana Duranovića iz Stoca.
Mujo Kukuruzović (43), musliman iz Gubavice, nepismen.
Osman Lizde (35), musliman iz Rečica, pismen. Kaže da je većinu pjesama zapamtio od svoga oca Selima Lizde. Također, ispričao kako u Opličićima živi Mitar Pahalo (65), koji, iako nepismen, zna napamet mnogo pjesama.
Alija Šuko (86), iz Ošanića, nepismen, zemljoradnik.
Đuro Kučinar (75), pravoslavac iz Burmaza, nepismen, zemljoradnik, od njega se bilježi tridesetak pjesama.
Trifko Kučinar (71), pravoslavac iz Burmaza,nepismen, bilježi se dvadesetak pjesama.
Vlaho Vujnović (60), katolik iz Burmaza, slabo pismen.
Lazar Papac (64), katolik iz Burmaza, nepismen.
Stojan Raguž, zapisao Jozo Raguž (34) iz Kruševa.
Pero Raguž - Bilić, prenosi pjesmu za koju kaže da ju je čuo od Šćepana Bilića iz Gornjeg Hrasnog.
Huso Vujinović (70), musliman in Prenja, nepismen.
Lika Bošković (62), katolik iz Aladinića, nepismen.
Danilo Ružić, prenosi pjesme iz pjesmarice Vuka Karadžića.
Nikola Ružić (64), pravoslavac iz Donjeg Poplata, nepismen, slijep, pjesme zapisivao njegov sin Danilo.
Alija Kasumović (28), musliman iz Stoca, prenosi par pjesama koje je čuo od svoga djeda.
Džemal Zilić (30), prenosi tri pjesme za koje kaže da ih je zapamtio od svoga djeda.
Mehmed Šarac (47), musliman iz Stoca, prenosi par pjesama za koje kaže da ih je čuo od Muharema Obradovića. Njegove pjesme zapisao je Mustafa Rizvanbegović.
Nefa Morić (76), muslimanka iz Stoca, nepismena, udovica Mehe Morića, prenosi nekoliko pjesama koje je čula od muža.
Ivan Prkačin (38), katolik iz Crnića, nepismen.
Ilija Stanković (29), katolik iz Crnića.
U svakom slučaju, nadati se da će čitaoci među navedenim kazivačima pjesama prepoznati i neke svoje pretke, te nas možda i obavijestiti o nekim zanimljivim podacima sačuvanim kroz porodičnu tradiciju. Takve informacije svakako bi bile od velike koristi za buduće, detaljnije i iscrpnije radove na ovu temu.
U našoj galeriji moći ćete pogledati i neke fotografije koje su Parry i Lord napravili tokom svog boravka u stolačkom kraju između 1933. i 1935. godine, preuzete iz zbirke koja se čuva na Univerzitetu u Harvardu. Napomenimo još da je naprosto nevjerovatno da pjesme iz Parryjeve zbirke, koja predstavlja najveću kolekciju naše narodne epike uopće, do danas nisu (pa čak niti u značajnijem dijelu) kod nas objavljene. Zanimljivo je da se među zabilježenim pjesmama nalaze i neke koje su svojom tematikom usko vezane za Stolac i u kojima se pjeva o legendarnim stolačkim epskim junacima poput Alijage Stočevića.
