Можда бих и могао прихватити твоје објашњење када би постојао бар један народни назив који би ситно брашно називао цицано брашно или циц брашно, па на основу тога састављао ријеч цицвара.
Vihor prosi u Juga djevojku, Vihor prosi, a Jug se ponosi.
Tu su mi se vjetri zavadili,a studene vode pomutile,
do jednoga Jovina bunara, gdje mi sjedi vijernica ljuba.
Na krilu joj tri blizanca sina; jednom ime: kiša
divti-kiša:
drugom ime: sjajna mjesečina, a trećemu: na istoku sunce.
Kada narod obrazuje reči od domaćih slovenskih reči onda ne bi rekao pticvara, jer to nije u duhu jezika, no bi rekao ptičja vara ili od prideva drobni, ne bi rekao drobvara nego drobna vara.
No pri spoju turskoga prideva i domaće imenice je sasvim drugačije, gde turski pridev ne dobiva nikakove nastavke, jer se tako ni u turskom ne čini, nego se prosto prilepi uz imenicu.
pak imamo divtikiša, što znači drobna kiša ili sitna kiša; karađorđe - crni Đorđe, čirkinpolje - ružno polje; čurukdaska - trula daska itd.
Da narod obrazuje reči poput pticvara, obrazovao bi i devicgrad i bogorodicdeva, no tako nijedan človek slovenskoga duha ne obrazuje reči, no bi kazao ptičja vara, devičji grad, bogodica deva.
Sve su to reči sa nastavkom -ica kao i ptica.
Ако је како кажеш "старшега" поријекла, судећи по етимологији коју предлажеш није "старша" доласка Турака на ове просторе, па би морали претпоставити да су Срби прозвали цицвару цицваром у кратком размаку између пада Србије под Турке 1459. године и првог донешеног кукуруза на ове просторе у 17. вијеку.
Ne shvati ovo kao drzkost, no kao uslugu i dobronameran savet. Valja reći "morali bismo" mi, "morali biste" vi, a "morali bi" oni.
Ne bismo morali predpostaviti to, jer cicvara nije prvobitno bila niti je sada samo iz kukuričnoga brašna, no se vari i iz pšeničnoga sitnoga brašna.
Zato postavljati uvedenje kukurice kao marginu nije smisleno.
Треба поменути да у крајевима у којима је цицвара најзаступљенија, ријеч циција нити било какви облици изведени од турске ријечи циц нису заступљени.
Osim tvoje reči nema nikakovih indicija za to. Danas je srbski rečnik prilično očišćen od turcizama, no pređe 100 godina, još su Srbi hodili s turbanima i u svakoj sferi života su se upotrebljavale turske reči, koje danas malo kto zna. Za ovo su indicija i narodne pesme. Meni nije znan naš kraj u kojem narod ne zna što je cicija.
Сем тога, ако је ријеч турског поријекла, морало би постојати бар неко слично јело међу муслиманским становништвом, преко којег би и назив био пренесен, што није случај. У кухињи босанских муслимана цицвара уопште није заступљена.
To što kažeš ima smisla samo ako predpostaviš da su turcizmi našli put u srbski jezik isključivo putem Bošnjaka. Evlija Čelebi opisuje kako Bošnjaci baš i ne znaju turski tako dobro kao Poturi i neki Srbi. (Sad mi ne išći stranicu i navode. Nije realno očekivati, da opet čitam celu knjigu samo zbog ovoga). Ne treba ni zanemariti da su Vlasi i/ili Srbi imali mnogo neposrednoga dodira s Turcima kao spahije, martolozi i trgovci, te im je znanje turskoga šlo u korist.
PS: Kto se čudi da rečem starej človek, no staršega človeka, staršemu človeku, neka razmisli odkuda je nastala reč starešina ili zašto se kaže lepši a ne leplji.