Vukova latinica (prvi deo)
Reformu ćirilice, tradicionalnog srpskog/slovenskog pisma, sa ciljem prilagođavanja savremenom narodnom srpskom jeziku izvršila su tri Srbina:
Sava Mrkalj,
Luka Milovanov i
Vuk Karadžić tokom samo jedne decenije, u razmaku od 1810. do 1818. godine.
Sva trojica su bili ijekavci i sva trojica su svoj jezik nazivali srpskim. Sve bitno o načinu nastanka ove ćirilice i o njenoj sudbini objašnjeno je u nauci.
Nažalost, sve bitno oko nastanka latiničnog pisma kojim se služe Srbi nije objašnjeno. U periodu prevlasti serbokroatistike latinicom su se bavili uglavnom Hrvati. Njihov prikaz nastanka ovog pisma bio je jednostran. Udeo Vuka i srpske strane u nastajanju latinice kojom se služe Srbi, Hrvati i Slovenci bio je marginalizovan. Školski sistem kroz koji su prolazile generacije i generacije, stekle su predstavu da je Vuk napravio reformu ćirilice a Gaj reformu latinice; po tom prikazu, na osnovu Vukove reforme nastala je "vukovica", a na osnovu Gajeve reforme nastala je "gajica". Ta shvatanja nisu u skladu sa činjenicama.
Srpska i hrvatska pisma pre Vukove i Gajeve reformeDa bi se ovaj problem u punoj meri shvatio , treba se vratiti tabeli Alphabeti serborum iz prvog izdanja Vukovog Srpskog rječnika (1818). U toj tabeli, u 11 kolona prikazane su srpska ćirilica i srpska latinica, zatim latinice: mađarska, hrvatska, slovenačka, češka, poljska, nemačka, i talijanska, francuska i engleska. Mada je tabela objavljena u Rječniku, koji je potpisao Vuk Karadžić, njen stvarni autor mogao je da bude Jernej Kopitar, za koga se zna da je sa Vukom neposredno sarađivao na izradi ovog dela. Za tu tabelu ne bi se moglo reći da je neka ekskluzivna Vukova i Kopitareva tvorevina, već samo snimak aktuelnog stanja u pismima više evropskih naroda. Iza ovog "snimka" stajala je ne samo slovenska već i evropska filologija.
Za ovu raspravu interesantan je odnos dva pisma: srpske i hrvatske latinice onoga vremena. Identičnost i razlike ova dva pisma lako je uočiti ako se ona pokažu paralelno.
Kao i latinice drugih evropskih naroda, i srpska i hrvatska latinica imale su najveći broj jednakih slova za iste glasove. Razlike su ispoljene u nekoliko slovnih glasova. To su: đ (u srpskoj latinici je: dj, gj; u hrvatskoj dy, gy), ž (u srpskoj: h, u hrvatskoj zs ), lj (u srpskoj lj, u hrvatskoj ly), nj (u srpskoj nj, u hrvatskoj ny ), c (u srpskoj c, u hrvatskoj cz ) č (u srpskoj cz, u hrvatskoj ch ), š (u srpskoj sc, u hrvatskoj ss, sh ). U srpskoj latinici ć se pisalo kao ch, a nije bilo slova dž; a u hrvatskoj latinici nije bilo slovnih znakova za ć i dž.
U poređenju sa drugim latiničnim pismima, hrvatska latinica skoro je u potpunosti bila identična sa mađarskom latinicom. Razlikovala se od ove samo u označavanju slovnih znakova za č i š . Srpska latinica bila je slična slovenačkoj latinici (imala je ista slova za lj i nj, tj. lj, nj). Slovenačka latinica, međutim, nije imala znakove za ć i đ, koje je srpska latinica imala. Takođe , srpska latinica imala je neka slova karakteristična za italijansku latinicu. Hrvatska latinica se razvijala pod uticajem mađarske, srpska pod uticajem italijanske.
Vukova reforma latiniceUporno se neguje predrasuda da je Vuk uzimao samo ćirilicu kao srpsko pismo. Ta predrasuda nema osnova ni u Vukovom delu, niti u njegovom načinu mišljenja. Vuk je, razumljivo, znao za Kopitarev stav iz teksta Patriotske fantazije jednog Slovena da Srbi pravoslavne vere pišu ćirilicom, a Srbi katoličke vere pišu latinicom i glagoljicom. On je kao aktuelna srpska pisma smatrao i ćirilicu i latinicu.
Srpska latinica kod Vuka gotovo je identična sa ovom latinicom kojom se mi danas služimo. Razlika između današnje i nekadašnje je u pet slova.
Devet godina posle Srpskog rječnika , Vuk je objavio Prvi srpski bukvar (1827). To nije bio prvi srpski bukvar kako je Vuk mislio. Prvi je Bukvar ikona Save, monaha manastira Dečani, štampan u Veneciji 1597. Drugi je Bukvar Kiprijana Račanina, pisan 1717, koji je ostao u rukopisu, jer je nastao u vreme monatorijuma za štampanje srpskih knjiga. Vukov Bukvar važan je sa stanovišta razvoja srpske pismenosti. Kao i u Srpskom rječniku (1818), i u ovoj knjižici postoji jedna tabela, pod naslovom Alphabeti serbici, sa prikazom raznih pisama. U prvoj koloni, pod nazivom Serbic, prikazano je trideset slova njegove ćirilice, iste ove kojom se i danas služimo. U sledećoj koloni, pod naslovom Illyr, prikazano je ilirsko pismo. Ono takođe ima trideset slova. Od njih je 29 slova potpuno identično sa latinicom kojom se danas služimo. Samo je slovo đ pisano kao digraf dj. Taj digraf je identičan sa digrafom iz srpske latinice a različit od digrafa iz hrvatske latinice (dy, gy). Latiničko slovo đ će kasnije u upotrebu uvesti Đuro Daničić.
Latinica koju je Vuk prikazao nije bila odraz ili prikaz stanja. Takvom latinicom u to vreme niko nije pisao. Ona je bila projekat pisma za populaciju "rimskog zakona" koja je govorila srpskim jezikom, a koja je, po pravilu, nazvana Ilirima. Ali je bila i projekat pisma i za druge Ilire, tj. Južne Slovene koji se služe latiničkim pismom, konkretno za Hrvate i Slovence. Upravo ta
Vukova latinica iz 1827. preživela je sve kasnije reforme i upotrebljava se i danas.
Kao ni srpskom latinicom koju je zatekao, Vuk nije mogao biti zadovoljan ni latinicom koju je sam sačinio i objavio kao ilirsku latinicu. Nijedna od njih nije se uklapala u njegov ideal po kome svaki glas treba da bude označen jednim slovnim znakom, tj. bez digrafa. Na pitanje:
zašto Vuk nije nastavio reformu srpske latinice dosledno ovim svojim načelima, kao što je to učinio sa ćirilicom, nije teško odgovoriti. Optužbe koje je dobijao zbog toga što je u ćirilicu uveo samo jedno latinično slovo j bile su izuzetno oštre i o njima je on morao da vodi računa.
Stalno mu je nad glavom stajala optužba da hoće da "pošokči", tj. pokatoliči Srbe.
U svojim namerama i predviđanjima Vuk je bio realan. On je znao da se Srbi rimokatolici teško mogu privoleti da prihvate ćirilicu kao svoje pismo, jer to ne podržava Rimokatolička crkva. Zato je on smatrao da Srbi pravoslavci i Srbi rimokatolici treba da zadrže oba svoja pisma. Ali on je istakao kao ideal da i srpsku latinicu treba tako pojednostaviti da svaki glas ima jedno slovo i da svakom glasu latinice odgovara slovo ćirilice.
Ilirskim pravopisom i pismom, tj . latinicom koju je Vuk sačinio, bio je napisan i Bečki književni dogovor o književnom jeziku. Na ovaj dogovor pravoslavnih i rimokatoličkih Ilira, pisan rukom Đure Daničića latinicom, i Vuk i Daničić, kao pravoslavci koji su tu bili u manjini, stavili su svoje potpise latinicom.
Ilustracija 1
Razlike između srpske i hrvatske latinice koje je Vuk predočio u prvom izdanju svog Srpskog rječnika iz 1818. godine. str. 290.
Ilustracija 2
Vuk Karadžić: Prvi srpski bukavar 1827, tabela na strani 395.
Iz ove tabele se bjelodano vidi da je latinicu kojom se danas Srbi služe sačinio Vuk Karadžić i da je ona rezultat njegovog reformskog poduhvata. Pitanje na koje srpska filologija danas treba da da odgovor je sljedeće: zašto se priznavalo da je Vuk reformator ćirilice a prećutkivalo da je on reformator i latinice koju danas upotrebljavamo. Drugim riječima, zašto su sistematski više decenija falsifikovane očigledne činjenice.
Gajeve reforme latiniceReformom latinice na slovenskom jugu, posle Vuka Karadžića, bavio se najviše Ljudevit Gaj. Treba imati u vidu da
Gaj nije napravio jednu reformu latinice, nego dve: prvu – za hrvatski jezik, i drugu – za ilirski, tj. za srpski jezik.
Svoju prvu reformu Ljudevit Gaj je načinio u knjižici koja se zove
Kratka osnova hrvatsko-slovenskog pravopisanja (1830).
Ova čuvena knjiga ima ukupno 27 strana. Štampana je dvojezično: hrvatski, reformisanom Gajevom latinicom, i nemački goticom. To znači da ona, na jednom jeziku, ima
14 strana, otprilike onoliko teksta kao i Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja.
Zagrebački profesor Ivan Martinčić u publikaciji Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, svezak I (Zagreb 1994) objavio je ovaj Gajev rad tako što je zadržao originalni tekst na kajkavskom i uporedo sa njim, umesto nemačkog prevoda, štampao je prevod na savremeni štokavski, koji priređivač naziva ''suvremeni standardni štokavski jezik'', a ja ga nazivam srpski jezik. Iz pomenute Gajeve knjižice vidi se sasvim jasno nekoliko stvari.
1. Prvo se vidi da je
Gajeva knjiga pisana na jednom jeziku za koji se nikako ne može reći da je isti sa srpskim, ili da je jedno narečje srpskog jezika. Jezik Gajeve knjižice temeljno se razlikuje od jezika tekstova Mrkalja, Milovanova i Vuka, koji su nastali skoro u isto vreme.
Ni sa kakvim pravom taj jezik se ne može nazvati ni srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim, jer u njemu nema komponente srpskog jezika. Slavisti prvih decenija 19. veka taj jezik su nazivali hrvatskim, a tako ga je i nazivao i Gaj. Izraz horvatsko-slavenski jezik upotrebljen je kod Gaja po pravilu po kojem su nazivani i drugi slovenski jezici: srpsko-slovenski, bugarsko-slovenski, češko-slovenski itd. Tim izrazima je podvlačeno slovensko jedinstvo i nacionalna osobenost tih jezika. Nacionalna osobenost Gajevog jezika izražena je njegovim hrvatskim imenom.
2. Druga važna činjenica je da se Gajeva pravopisna reforma ticala samo toga hrvatskog jezika (a nikako ne i jezika kojim su pisali štokavci, tj. srpskog jezika).
3. Kao treće, vidi se da je Gaj u svojoj reformi latinice za hrvatski jezik, pošao od istih načela koja je poštovao i Vuk u svojoj reformi pravopisa srpskog jezika: tj. da se za jedan glas upotrebi jedan slovni znak, jedna grafema. Tako je Gaj izostavio digrafe iz hrvatske latinice (ly, ny, dy, gy ) i dobio nekoliko slova kojih u dotadašnjoj latinici, ni srpskoj ni hrvatskoj, nije bilo.
4. Četvrta stvar je da je Gaj, po ugledu na češku abecedu, konstruisao slova kojih u dotadašnjoj hrvatskoj abecedi nije bilo.
Umesto dijakritičkih znakova, karakterističnih za češku latinicu, Gaj je upotrebio na istom mestu sličan znak (ili ipak različit) koji se naziva tilda.
5. Peta stvar je da je Gaj izostavio latinično slovo y koje se ponekad koristilo da označi vrednost vokala ü (i/u), a opredelio se slovni znak i.
U Gajevom tekstu nema nikakvih težnji da se pravopis hrvatskog jezika približi pravopisu srpskog jezika (srpskoj latinici) ili da se hrvatski jezik približi srpskom jeziku. Suprotno od toga, Gaj računa na približavanje u grafiji češkom ili poljskom jeziku i pismu. U vreme kada je nastala ova Gajeva knjižica, u radovima najistaknutijih slavista slovenski jezici su deljeni na dve grupe: na jugoistočne (gde spadaju jezici Poljaka, Bjelorusa, Malorusa, Bugara i Srba) i na severozapadne (gde spadaju jezici Poljaka, Lužičkih Srba, Čeha, Slovaka, Slovenaca i Hrvata). Ta podela je bila zasnovana na jezičkom i na verskom principu. Tek od ilirskog pokreta na snagu je stupila podela slovenskih naroda i jezika na Istočne, Zapadne i Južne Slovene. Gaj je pravopis hrvatsko-slovenskog jezika orijentisao ka integraciji u okviru severozapadne podskupine slovenskih naroda i jezika. Ako se jezik njegove knjižice poredi sa češkim, slovačkim, poljskim, a pogotovo sa slovačkim jezikom, pokazaće se da je ta podela bila realna.
Druga Gajeva reforma: latinica za ilirski jezikGajeva prva reforma latinice nije doživela širu podršku. Sam Gaj nije mnogo nastojao da se ona prihvati. Razlog tome bio je u najavi Ivana Derkosa i Janka Draškovića da Hrvati treba da napuste kajkavski i da se orijentišu ka prihvatanju štokavskog narečja za svoj književni jezik. Bila je to osnovna ideja ilirskog pokreta, koji je nastajao tih godina.
Glasilo ilirskog pokreta bile su Novine horvatzke koje su počele da izlaze 1835. Ovo glasilo je imalo podlistak pod nazivom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Preko toga podlistka ostvarivane su Gajeve ideje, odnosno ideje ilirskog pokreta. Gaj je ova svoja glasila počeo da štampa starim hrvatskim pravopisom, tj. pravopisom za kajkavski jezik/narečje, na kojem je bila napisana i većina tekstova u listu. Ali je već u prvom broju Danice bio jedan prilog na srpskom jeziku (tj. štokavski). Tokom izlaženja njegovih novina broj priloga na štokavskom se sve više povećavao, a onih na kajkavskom se smanjivao. Od priloga na štokavskom jeziku najčešće su objavljivane srpske narodne pesme iz Vukovih zbirki. Na kraju ilirskog pokreta (1843) sasvim je preovladao štokavski. Ali je u tom procesu preovladao i novi pravopis koji je Gaj stvorio u drugoj svojoj reformi latinice (kada je prihvatio reformisanu Vukovu latinicu).
U tri broja Danice horvatske, slovenske i dalmatinske iz 1835, u brojevima 10, 11 i 12, Gaj je objavio tekst pod naslovom Pravopisz.
Tekst je pisan kajkavski (tj. hrvatski), a njegov je zaključak da autor preporučuje da se njegova Kratka osnova iz 1830. godine zaboravi. Na delu je bilo nastojanje da se publika navikne na novi jezik (ilirski) i na novi pravopis primeren prevashodno tom jeziku.
U vreme formiranja današnjih srpskih pisama, ćirilice i latinice, ime Iliri upotrebljavalo se u raznim značenjima. Ponekad se ono odnosilo na sve Južne Slovene, ponekad na Slovene nastanjene na područiju bivše rimske provincije Ilirika, a to praktično znači na Slovence, Hrvate i Srbe. Tokom 17. i 18. veka i u prvoj polovini 19. veka službena Austrija je izraz Iliri upotrebljavala prevashodno za Srbe koji su govorili jednim jezikom, tj. srpski, svejedno da li su bili pravoslavci ili katolici. Za razliku od hrvatskog, ovde se izbegavala upotreba srpskog imena. Od Velike seobe Srba, austrijski carevi su davali Srbima više privilegija. Nijedna od njih nije bila adresirana na srpsko nego sve i samo na ilirsko ime. Srpskog patrijarha zvanična Austrija je nazvala ilirskim patrijarhom, a srpski narod ilirskim, a srpski narod ilirskim ili ilirsko-rascijanskim narodom. Za Srbe pravoslavne i rimokatoličke vere Austrija je u drugoj polovini 18. veka osnovala Ilirsku dvorsku deputaciju i Ilirsku dvorsku kancelariju. Upotrebljavajući za srpski jezik naziv ilirski jezik, službena Austrija, ali i kulturna javnost, jasno je identifikovala taj jezik kao srpski i odvajala ga je od drugog slovenskog jezika, hrvatskog. U knjizi Jerneja Kopitara koju je priredio Jože Pogačnik a izdala Matica srpska 1984. pod naslovom Serbica , jezik Dositeja Obradovića, ali i Vuka Karadžića, na primer, naziva se ilirski. A Kopitar je bio cenzor za srpske knjige i kustos nacionalne biblioteke u Beču, dakle, državni službenik za ova pitanja.
Najobavešteniji slavista u prvoj polovini 19. veka, Pavel Jozef Šafarik, pod ilirskim imenom u užem smislu dosledno je podrazumevao Srbe triju vera. U najužem smislu su za njega Srbi rimokatoličke vere bili Iliri ukoliko nisu uzimali lokalna imena pokrajina u kojima su živeli.
Šafarik je i Gaja, kao i druge ilirce, smatrao srpskim piscem, jer su sa hrvatskog (kajkavskog) prešli da pišu na srpskom (a ne na hrvatskom) jeziku. A da je to za Šafarika bilo posve prirodno, vidi se po tome što je i on sam, iako Slovak, pisao na srodnom češkom jeziku, koji je bio razvijeniji.
To da pojedini narodi prihvataju jezik drugog naroda za jezik svoga književnog izražavanja, nije u svetu retka pojava. Dovoljno je podsetiti se engleskog, španskog, francuskog ili ruskog jezika. Narodi koji prihvate tuđi jezik po pravilu mu ne menjaju ime i identitet. Engleski ostaje engleski iako na njemu pišu Irci ili Indusi ili Amerikanci raznog porekla. Ideja slovačkog pisca i slaviste Jana Kolara o literarnoj uzajamnosti dala je i Gaju i njegovom ilirskom pokretu teorijske osnove da Hrvati uzmu jedno od ilirskih narečja za svoj književni jezik. Hrvatski prvaci, međutim, učinili su to drugačije od drugih naroda. Preuzevši srpski za svoj književni jezik, oni ga nisu nazvali srpski, već su ga nazvali ilirski, onako kako je srpski jezik nazvala zvanična Austrija.
Posle zabrane ilirskog pokreta od strane austrijske države (1843), oni su izostavili izraz ilirski jezik, i , opet uz saradnju sa Austrijom, tom jeziku nametnuli hrvatsko ime. Ono što je dotle nazivano ilirskim, počelo se zvati hrvatskim, pa je ispalo da jedan jezik ima dva nacionalna imena i da su ga prema tome stvorila dva naroda, Srbi i Hrvati. Da bi se ublažila ta nelogičnost našlo se rešenje u složenici srpskohrvatski jezik, odnosno hrvatski ili srpski, čime je davano do znanja da je to jedan jezik. Ipak, sve vreme je bilo u upotrebi razdvojeno ime srpski ili hrvatski, što je upućivalo na mogućnost da se radi o dva jezika, a ne samo o srpskom jeziku , kojem se pridodaje još i hrvatsko ime.
Deo srpskog naroda, Srbi rimokatoličke vere, čiji je maternji jezik bio srpski, svoj jezik su nazivali različito: ilirski, slovinski, slavonski, bosanski, dalmatinski. Razlog ovog imenovanja toga jezika treba tražiti u političkim prilikama u kojima su ti ljudi živeli. Ali u pisanju oni su se služili latinicom jer su ne samo to pismo nego i latinski jezik bili jezik i pismo njihove crkve. Na srpskoj latinici nastala je respektabilna literatura. Znamenita dubrovačka književnost, onaj njen pretežni deo koji su stvorili rimokatolici srpskog jezika, ali i pisci iste vere u drugim pokrajinama, objavljena je latinicom. Latinicom su bili objavljeni i glavni rečnici ilirskog, odnosno srpskog jezika koji su se pojavili pre Vukovog Srpskog rječnika i na koje se Vuk ugledao.
Ilustracije: str. 397 i str. 425 (sa tekstom)
Izvor:
Petar Milosavljević, 2006