Stvar je mnogo složenija ali pritom i zanimljivija ako se čovjek bez predrasuda upusti u puninu izvora koje imamo o međukonfesionalnim odnosima na našem prostoru. Posebno su zadnjih godina nekoliko učenika Karla Kasera na vrlo zanimljiv način obradili te odnose na primjeru Hercegovine. Navesti ću dvije knjige od kojih neznam da li postoje prijevodi:
Hannes Grandits; Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft - Das Beispiel der multikonfessionellen Herzegowina
i
Heiner Grunert; Glauben im Hinterland - Die Serbisch-Orthodoxen in der habsburgischen Herzegowina 1878–1918
Iz ove potonje prevesti ću dio koji opisuje jednu zanimljivu mostarsku anekdotu iz 1888g. u kojoj se zrcali konflikt novih romantičarskih pan-južnoslavenskih ideja i konzervativnog klera sa obe strane.
„U Habsburškom Carstvu, a posebno u Bosni i Hercegovini, odnos nacije i vjere bio je društveno-politički lakmus, a ujedno i jedna od najkritičnijih točaka carske uprave. Javno komuniciranje solidarnosti preko nacionalnih i vjerskih granica bilo je stoga snažan simbol nad kojim su habsburška uprava, ali i vodeće elite vjerskih organizacija, sumnjičavo bdjele. Jedna strana je u tome vidjela ugrožavanje političkog monopola, a druga monopola nad vjerskom zajednicom. To je postalo jasno kada su nakon smrti mitropolita Leontija Radulovića u listopadu 1888. mladi mostarski katolici planirali darovati vijenac za njegov sprovod. Na zavoju su htjeli ispisati: 'Umrlom mitropolitu, prijatelju naroda i poborniku bratskog jedinstva. Hrvatska mladež Mostara«.
Osim toga, nekoliko katolika u Mostaru zamolilo je svog biskupa da zazvoni posmrtno zvono za pokojnika. I jedno i drugo zapanjilo je i katoličko svećenstvo i upravu. Katolički biskup Buconjić odbio je zvoniti. Uprava je bez daljnjega dala uhititi inicijatora Marka Šešelja, mladog katolika iz Dalmacije, zbog panslavenskog uzbuđenja. Kada je uhićen našli su kod njega apel građanima Mostara u kojem je stajalo:
»Čudno je da se ne bi moglo dopustiti zvonjenje ako bi Vladika umrao; baš čudnovato! Biva da se mi gradjani ni u čemu ne radimo približiti k braći sugradjanom, nego zar da vazda živimo u mržnji na korist nezna se koga? To barem u ovakijem zgodama kad drukčije neznamo, radimo. Nejasno je zar da u Dalmaciji a niskoli u Kotoru, odavna bar u tom slaže se sveštenstvo što u svečanostima zvonima izražuju saučešćem kao i u drugim slučajevima. Ovaki postupak gradjanstvo osudjuje pošto je očito da se naše starešinstvo crkveno ni u čem ne stara o zbliženju, pošto naš položaj zahtjeva da se najinjemo te da ih takim postupkom prisilimo da nas i narodnost nam štuju silom se nemože ništa.«
Ovaj list, potpisan »domaći«, vjerojatno su napisali mladi, svjetovno orijentirani liberali iz Dalmacije. Zahtijevali su da katolici, ali i njihovi sugrađani drugih vjera, ne smiju dopustiti da ih svećenstvo sprječava u međusobnom obraćanju i iskazivanju privrženosti jednom narodu. U daljnjem tekstu priopćenja navode i sve slabiji utjecaj franjevaca na katolike, budući da tome, prema obrazloženju, doprinose njihovi negativni odnosi prema ljudima druge vjere. Kreisvorsteher Müller je u ovom spisu vidio prvu prijeteću pojavu hrvatsko-srpskog savezništva u Mostaru na temelju panslavenskih ideja:
»Koliko god da je konfusna ova petljarija, tendencija koji se ovdje prvi put pojavljuje u istom čini mi se iznimno značajna i nedvosmisleno je usmjerena na približavanje katolika pravoslavcima na zajedničkoj slavenskoj osnovi.«
Unatoč uhićenju navodno najvažnijeg delinkventa, na pokopu Leontija pronađen je vijenac sa spomenutom pogrebnom vrpcom. Dakle, Marko Šešelj nije bio sam sa svojim mislima u Mostaru. Pravoslavni organizatori pogrebnog obreda vijenac su odložili i umjesto njega ispred lijesa okačili cvjetni aranžman s mašnom "Mostarski katolici".
Simbolične radnje koje su ovdje zahtijevane, odbijane i kažnjavane odražavale su sporove između prvenstveno mladih, sekularnih liberala i prvenstveno starih, religioznih konzervativaca i navodno neutralno uređivajuće imperijalne države. Pregovaralo se o idejama kulturnog (panslavenskog/jugoslavenskog), vjerskog ili nacionalnog (hrvatsko/srpskog) jedinstva, pri čemu se pogotovo o naciji mislilo sasvim različito. Carska je uprava nastojala stvoriti i održati kontrolirani konfesionalni suživot. Država je u vlastitom interesu smatrala da je prijeko potrebno spriječiti nekontrolirani etnokonfesionalni suživot i sukobe.
Lokalne vlasti u Hercegovini marljivo su bilježile panslavenska strujanja koja su dolazila iz Dalmacije u izvješćima državnoj vlasti. Mladi hrvatski liberali, analogno srpskim nacionalizatorima, narodno su jedinstvo shvaćali nekonfesionalno. Slali su udvarajuće signale pravoslavcima da bi i oni, poput muslimana, mogli postati Hrvati. Da su mostarski pravoslavci to razumjeli govori činjenica da je "hrvatski" vijenac sućuti pomaknut u stranu, a u središte postavljen "katolički" cvjetni aranžman. Katoličko-konzervativni krugovi oko biskupa i franjevaca nisu htjeli dopustiti da im mladi, sekularno orijentirani liberali dovedu u pitanje nadmoć grupe ili vjere. Bilo im je stalo do isticanja opasnosti za carsku upravu. Događaji iz listopada 1888. u Mostaru bili su, dakle, više primjer moderne društvene diferencijacije etnokonfesionalne skupine negoli međureligijskog zbližavanja.
Međutim, ti su procesi ugrožavali navodni unutarreligijski konsenzus. Ovdje su mladi Hrvati, prije svega, provocirali starokatolike slanjem znakova solidarnosti prema skupini drugih vjera, promišljajući time odnos vjere i nacije na novi način. Ipak, vjerojatno je to bio i javni znak pokušaja zbližavanja mladih Hrvata i pravoslavaca. Povjesničar Tomislav Kraljačić, pak, slučaj je opisao kao jedinstven pokušaj srpsko-hrvatske suradnje kojeg je spriječila Imperija. Godinu dana ranije mostarski katolici su, potaknuti svojim klerom, prosvjedovali protiv "srpskog" ravnatelja općinske škole i zaprijetili da svoju djecu više neće slati tamo.“