Скоро сам наишао на један занимљив рад хрватских историчара под називом
"Jeronim barun Ljubibratić od Trebinja i Unutarnji grad Osijek". У раду се даје краћи преглед животног пута Јеронима барона Љубибратића од Требиња (Dubrovnik,1716. – Beč, 1. studenog 1783.), аустријског поддмаршала, али и његови не баш идилични односи са осјечким грађанством, у периоду док је Љубибратић de facto био војни заповједник осјечке тврђаве. У раду се анализира и тај вјерски аспект сукоба на линији Љубибратић-осјечко католичко грађанство, као и чињеница да је сам Љубибратић вјероватно био први православни становник осјечке тврђаве. Ево неколико извода из рада:
"Ključna stavka statuta grada Osijeka u ovome slučaju nalazi se u odsjeku III. koji glasi: „Obzirom na duh rimokatoličanstva države ne smiju se u gradu više nikako tolerirati nevjernici bili oni pogani, Židovi i Turci, ni šizmatici Grci i Raci, ni Cigani ni ostali krivovjerci i nekatolici, koji nisu pomazani od Katoličke Crkve.“ S obzirom da su se pravoslavci uglavnom oslovljavali kao graeci ritus non uniti, a što bi predstavljalo šizmatike Grke, odnosno neujedinjene pripadnike grčkog obreda, jasno je da je u ovoj stavci eksplicitno zabranjeno njihovo naseljavanje u grad Osijek"
"U pritužbi se posebno ističe zaključni dio nakon opisivanja događanja, kada grad utvrđuje „da su se starovjerski zakupnici uvukli u utvrdu i u međuvremenu raširili svoje ruke, te bi naše pritisnuto građanstvo potpuno podložilo ako im se omogući željena prilika“. S obzirom da u Unutarnjem gradu, kao niti na prostoru cijele Tvrđe, nije bilo dopušteno naseljavanje nekatoličkom stanovništvu, jasno je kako se u ovome navodu misli na pravoslavne pripadnike vojnih struktura koji su bili na dužnosti u utvrdi, čime je gotovo eksplicitno ukazano na samog Ljubibratića. Percepcija jednog carskog podmaršala i baruna te zapovjednika utvrde kao starovjerskog agenta koji ih želi uništiti puno govori o samosvijesti i identitetu grada te naravi dugih struktura koje su u mnogočemu predodredile njihov odnos."
"Dakle, pravoslavac kao glavni vojni zapovjednik isključivo katoličkog grada-utvrde. Teško je stoga jednoj nižoj razini civilne uprave bilo pomiriti činjenicu da katolički vladar istovremeno brani pravoslavcima život u svojoj utvrdi i postavlja jednog za njena zapovjednika"
"U koliziji civilnih propisa i realne vojne moći i dužnosti u slučaju Osijeka i Ljubibratića očito je i za Dvorsku komoru važnija bila činjenica da se ovdje radi o jednom carskom podmaršalu i vitezu
Vojnog reda Marije Terezije nego o pravoslavcu. Stoga bi uz određeni oprez i djelomično ograničenje mogli tvrditi da je brigadirni general i podmaršal Jeronim barun Ljubibratić od Trebinja bio prvi pravoslavni građanin Unutarnjeg grada Osijeka, direktnog baštinika osmanskog i srednjovjekovnog grada."
"Dvor je kao središnja vlast, u drugu ruku, u Ljubibratiću vidio svog zasluženog podanika i vrsnog ratnika, koji je osobno kroz desetljeća opetovano dokazivao vjernost i odanost Monarhiji. Stoga je prilikom određivanja stava prema Ljubibratiću u njihovim očima činjenica što je pravoslavac bila od drugotne važnosti, te nisu vidjeli problem u tome da on dobije pravo i osobno posjedovati imovinu u gradu u kojem je to inače bilo zabranjeno njegovim sunarodnjacima. U koliziji zasluga i propisa njegova je vojna pozicija prevladala religijsku i protonacionalnu pripadnost u zakonskom pogledu unutar promatranog mikrokozmosa"
https://hrcak.srce.hr/file/367088Иначе, у галерији Матице Српске налази се и портрет генерала Јеронима Љубибратића (слика из 19. вијека).
Не знам шта је послије било са овим огранком Љубибратића. Видим да се на интернету помињу његови синови Петар и Михајло. Помиње га и Пишчевић у својим мемоарима. Негдје се помиње и као Јефтимије.
https://sr.wikipedia.org/sr-el/Je%D1%84%D1%82%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%98%D0%B5_%D0%89%D1%83%D0%B1%D0%B8%D0%B1%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B8%D1%9BО животу Јеронима Љубибратића има више на сљедећем линку
http://digital.bms.rs/ebiblioteka/pageFlip/reader/index.php?type=numerated&id=3826&m=2#page/70/mode/2up