U periodu velikih sporova s doseljenicima Frankopani su bili nagrađeni raznim službama i počastima koje su im podarile austrijske vlasti. Tako je Vuk
1619. postao zamjenik karlovačkog generala, a uskoro i general. Njegov sin
Gašpar dobio je mjesto kapetana u Ogulinu. Komandant Hrvatske krajine baron Stadl pokušao je 1620. da napravi kompromis između Srba i Frankopana.
On je predložio da Gomirci plate Frankopanima 6 000 forinti na ime odštete za
zaposjednuto zemljište. Frankopani su na to pristali, ali Srbi tada nisu imali
novca i tako je taj dogovor propao. Prošlo je još dosta godina dok se ta kupovina obavila.
Bez obzira na to što je spor trajao, i dalje su u ove krajeve pristizali novi doseljenici. Veliki kapetan ogulinski, grof Gašpar Frankopan, krenuo je 1632. s
Gomircima u cazinski kotar i preveo je otuda, od manastira Gomele, venfh broj
Srba koji su se smjestili u Ravnoj Gori, Smrčevoj Poljani, Starom Lazu, Mrkoplju, Tuku, Jasenku i Drežnici. Ovaj narod dognao je mnogo krupne i sitne
stoke, pa se ovako nadaleko raširio da bi zauzeo što više pašnjaka.
Grof Gašpar nasilno je preveo Srbe iz Petrova Sela i naselio ih 1639. godine, najprije oko Brinja i onda u Plaški, a 17 porodica smjestio je u Vitunj. Zbog
njih pobunili su se Ogulinci jer je zemljište oko Vitunja služilo njima za ispašu
stoke. Srbi su ipak ostali u Vitunju jer su kasnije to zemljište kupili od grofova za svoj novac. Nije poznato da li se još poslije vitunjske naseobine srpsko
stanovništvo naseljavalo u gomirskom kraju.
Bez obzira na stav koji su imali kao feudalni vlastelini prema doseljenim
Srbima, Frankopani se sada pojavljuju i u jednoj drugoj ulozi. Naime, kao
krajiški oficiri oni sami vrše naseljavanje Srba u ove krajeve.
Do reforme Vojne krajine iz 1746. godine sva naselja sačinjavala su jednu
zajedničku političku i crkvenu općinu koja se zvala gomirska općina. Dvadeset
godina poslije posljednjeg naseljavanja, tj. 1659. u jednom dokumentu spominje
se da je tada u cijeloj toj općini bilo 83 kuće s 800 muških glava. Ona je zauzimala prostor od Severina, Bosiljeva, pa pored Ogulina i Modruša, do brinjske i krmpotske granice i, dalje, pored Skrada i Delnica, do Kupe. Dakle, tu je
pripadala i Drežnica.
Doseljavanje Srba u Dubrave i Ponikve bilo je drugačije nego doseljavanje
u ostale predjele gomirskog okruga. Sredinom 1641. jedna grupa Srba od 38
porodica, koje su živjele na turskoj strani Korane, prešla je na austrijsku stranu i naselila se u Dubravama i Ponikvama. Pri njihovoj seobi grof Vuk Frankopan obećao im je da će dobiti graničarsku službu. Međutim, on ih je prevario
i od njih načinio svoje kmetove. Vuk Mandić doveo je 1658. godine u Dubrave
jedan dio Srba Usoraca.
Poslije pogubljenja Petra Zrinjskog i njegovog šuraka Krste Frankopana konfiskovana su njihova imanja i kasnije podijeljena raznim vlastelinskim porodicama. Komisija, koja je vršila tu podjelu, htjela je da Dubrave i Ponikve prisajedini ozaljskom vlastelinstvu tako da bi taj narod i dalje ostao u kmetovskim odnosima. Stanovnici ovih mjesta 1672. godine podnijeli su molbu caru
Leopoldu da ih uvrsti u red krajišnika i da im dade slobodu i privilegije koje
su uživali ostali srpski doseljenici u ovim krajevima. U molbi su oni istakli da
će rado obavljati graničarsku vojnu službu, samo da više ne budu vlastelinski
kmetovi. O ovom pitanju car je zapitao za mišljenje generala Herberštajna, a
ovaj je svesrdno preporučio da Srbe u Dubravama i Ponikvama treba uzeti među krajišnike. Na osnovu generalove preporuke car je ispunio tu molbu.
23
Spomenuli smo usoračke Srbe koji su se tako zvali po rijeci Usori, lijevoj
pritoci Bosne kod Doboja, odakle su došli u naše krajeve. Pregovori o njihovom preseljavanju na austrijsku stranu trajali su dugo i često puta su bili prekidani. Tek kad su zaprijetili da će se sporazumjeti s Mlečanima, onda je brzo
donesena odluka o njihovoj seobi na austrijsku stranu.
Usorci su došli i u Gacku dolinu, ali vlasti nisu željele da oni tu ostanu. Mislili su da ih nasele u Krakar, ali taj predio je bio jako obrastao šumom i grmljem. Trebalo bi dugo vremena da se to zemljište iskrči i da se učini pogodnim za zemljoradnju, pa se zato odustalo od toga plana. Konačno, 1658. car
Leopold I imenovao je komisiju za naseljavanje koja je prebrojila i popisala
usoračke Srbe u Gackoj dolini. Po tom popisu bile su 83 porodice s 841 članom
od kojih je 263 bilo sposobno za oružje. Konačno su ostali u Gackoj dolini oko
Otočca, Brloga i Brinja.
Svađe s grofovima Zrinjskim i Frankopanima zbog zaposjednutog zemljišta
u gomirskom okrugu trajale su 60 godina. Na kraju Srbi su kupili to zemljište,
pa je 13. jula 1657. u Ogulinu potpisan ugovor prema kome grof Juraj Frankopan prodaje Srbima Gomirje, Vrbovsko i Moravice, dio Kamenskog te pašnjake i livade na brdu Cetin, a Srbi njemu ustupaju svoju najamničku plaću
kroz četiri godine što je iznosilo oko 15 000 forinti. Pri sklapanju ugovora Srbe
su zastupali gomirski knez Nikola Dokmanović i modruški vojvoda Milovan
Vučinić. Ugovor je potvrdio car Leopold 8. marta 1659. a kasnije car Karlo 1727.
i Marija Terezija 1759. godine. Isti taj car Leopold 30. aprila 1671. uništio je
Zrinjske i Frankopane i tako je jedna ugovorna strana zauvijek nestala.
Zagrebački kaptol kao kraljevski sud poslao je svog povjerenika koji je Srbe
i formalno uveo u posjed kupljenog okruga i o tome im je izdao zakonski dokumenat. Nepovoljno za kupce dodat je i jedan aneks na kraju ovog ugovora
prema kome su oni morali kupljeni okrug ustupiti državi za 15 000 forinti kad
ovaj okrug prestane biti na granici prema Turskoj. Država se kasnije ovim
pravom i poslužila i otela je mnogo šume narodu koju je on ranije kupio.
Ово је из књиге "Партизанска Дрежница" и свакако има доста битних података за читаво подручје.