Мислим да је култ Мратиндана у српским земљама старији од доласка Саса у српске земље и да га не треба са тим искључиво повезивати.
Мратиндан је један од очигледнијих примјера, јер св. Мартин је и православни светитељ, али се по календару константинпољске цркве прослављао сасвим другог датума (12. октобра).
Слажемо се Симо. Свети Мартин је баштина свих раних хришћана.
Ма мене занима шта се дешавало прије Душана, када је све то било мало либералније
Па кад вас то толико занима, прочитајте овде. У духовном смислу (код заиста верујућих хришћана) славио се Св. Мартин, а код лажних хришћана или пагана пише вам у овом чланку:Sveti Martin – omiljeni vinski svetac
https://povijest.hr/drustvo/kultura/sveti-martin-omiljeni-vinski-svetac/Kako je postao vinski svetac?
Vjerovanja i običaji o sv. Martinu sadrže elemente tradicija pojedinih naroda, elemente drevnih mitologija kao što su rimska i keltska dok su kršćanski momenti možda najmanje zastupljeni. Kako je kroz stoljeća Martin postao sinonim za hedonizam?
Riječ je čistoj slučajnosti. Naime, za sve je kriv datum Martinove smrti koji se poklapao s mnogim poganskim običajima. Početci vinskih svečanosti sežu daleko u antičku prošlost. Najprije treba spomenuti Baccha, grčkog boga vina, čije su vinske svečanosti (bakanalije) započinjale u prosincu, kad se slavio kraj jeseni i mlado vino. Kult boga Baccha bio je poznat i u starom Rimu. Također u prosincu Rimljani su povodom Saturnalija organizirali obilne gozbe i zabave, a tih je dana bilo dozvoljeno sve što je tijekom ostatka godine bilo zabranjeno. Rimljani su izvodili ludosti i igrali uloge – nešto slično današnjem karnevalskom raspoloženju. U Njemačkoj karnevalsko vrijeme još uvijek počinje 11.11. u 11 sati i 11 minuta, a svečani početak karnevalskog ludila obilježava se u svim većim mjestima. Pored antičkih utjecaja važno je objasniti ulogu Kelta u transformaciji sv. Martina iz pobožnog redovnika u modernog boga vina. On, koji se posvetio pokrštavanju pogana, postao je predstavnik poganskih običaja u velikom dijelu Europe do današnjih dana. Za keltska plemena zima je počinjala na njihov najvažniji blagdan – Samhain – koji pada na 1.11., tj. početak zimskog razdoblja. Naziv blagdana dolazi od keltskih riječi sam i fuin, što znači kraj ljeta. Vjerovalo se da na taj dan duše predaka hodaju među živima i odlaze na drugi svijet. Kelti su svojim mrtvima prinosili žrtve u obliku hrane i životinja te palili vatru kako bi duše lakše pronašle put u zagrobni život. Otud potječu običaji pripremanja hrane i paljenje krijesa u zimskom razdoblju. Prikaz sv. Martina kao konjanika s mačem i plaštem također se povezuje s keltskim vjerovanjima. Poveznicu treba potražiti u keltskim božicama. Naime, božica Morrigan, koja ima glavnu ulogu u zimskom ciklusu, trostruka je božica života, rata i smrti, a prikazana je kao jahačica. Zatim treba spomenuti Eponu, najprije božicu plodnosti, a kasnije božicu konja koju su osobito štovali u Galiji. Ona je na konju predvodila duše prema onome svijetu. U Austriji i Njemačkoj vrlo je raširen običaj da, nakon što padne mrak, djeca s roditeljima hodaju u povorci noseći svjetiljke i pjevajući martinske pjesme. Konjanik zaogrnut crvenim plaštem predvodi povorku do velikoga krijesa. Nije slučajna niti priča o tome kako je prepolovio svoj plašt i dao ga siromahu da ne umre od hladnoće kad znamo da u studenom počinje keltska zima.
https://www.ief.hr/docs/dogadjanja/tradicija%20sv%20martina.pdfПојам Мратињe сe односи на обичај "тeрања вукова". Па тако, имамо Св. Мартина и као "вучијeг свeца"!
Naime sv. Martinu, odnosno Mratu u stočarskim krajevima najčešće južnoslavenskoga i balkanskoga areala (Mencej 2007: 154), pripada i epitet “vučjeg sveca”, koji se odnosi na prastari nomadski običaj tjeranja vukova (Bulat 1927: 1052; Plas 2007: 139) ponavljanjem bajalica, koje se nazivaju i “martinovi blagoslovi” (Mencej 2007: 153–155). Otuda i naziv toga vremenskoga raspona u množini Mratinci, ili Martinci, ali i Mratinje, a
rjeđe Mratinjdan (Zaradija Kiš 2000: 117; usp. rad Sanje Vulić u ovoj knjizi).
Da je riječ o pučkom obilježju početka zime, potvrđuje i stih u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (30) Andrije Kačića Miošića (1704.–1760.):
Vojsku kupi Otmanović care,
Po imenu Murat-Sulejmane;
Kupio je pô godine dana,
Od Mratinja do Jurjeva danka
što znači od zime do proljeća