У том смислу, преносим исечак из рада Александра Ломе „Словени и Албанци до 12. века у светлу топономастике“, писаног за научни скуп "Становништво словенског поријекла у Албанији" (Зборник радова са међународног научног скупа одржаног на Цетињу јуна 1990. године):
„Na kraju, načinio bih izlet iz Metohije na zapad u susednu oblast u pograničnom području sa Albanijom, koja u starosprskim izvorima nosi ime Altin. U turskoj upotrebi preosmišljeno u Altun-ili „zlatna zemlja", ovo ime dosnije se gubi iz upotrebe; ono nije objašnjivo ni iz jezika slovenskog življa koji je u XIV veku, po svedočanstvu starosrpskih povelja, preovladivao u toj oblasti, ni iz jezika Arbanasa, o čijoj penetraciji u stari Altin svedoče već turski popisi kraja XV v., i koji danas čine tamošnje stanovništvo s obe strane granice, niti se pak da povezati sa nekim antičkim toponimom na tom prostoru. No medu altinskim stanovništvom XIV veka zabeleženim u Dečanskoj hrisovulji izdvaja se znatna skupina „Vlaha Sremljana". Imenoslov joj je, doduše, slovenski, ali sam njen naziv Vlasi Srѣml ne znači doslovce „Romani iz Sirmija", a u antičko doba je u današnjem Sremu, oblasti rimske metropole Sirmija na mestu današnje Sremske Mitrovice, bilo mesto Altina, koje se locira oko ušća potoka Surčina u Savu. Posredi je latinsko (altus „visok"?) ili možda keltsko topografsko nazvanje, karakteristično za antičko Podunavlje: postojala je još jedna Altina u Donjoj Meziji na Dunavu, koju beleži Prokopije, i jedan Altinum u Gornjoj Panoniji. No oblasno ime Altin na tlu poznoantičke Prevalitane, koje se tu javlja tek od srednjeg veka, najbolje se objašnjava prenosom imena donjopanonske — sremske Altine, s obzirom na dokumentovano prisustvo Romana doseljenih iz Srema u Altinu. Da je slom granice Rimskog carstva na Dunavu potkraj antičkog doba potakao masovno iseljavanje romanskog stanovništva iz Panonije na jug, nema nikakve sumnje. Toponomastičke tragove tih seoba Šram nalazi u Makedoniji; da sa njima treba računati i severnije, u današnjoj južnoj Srbiji, svedočio bi, po mom mišljenju, toponim Tovrljan u Toplici. Već stotinak godina u nauci se ponavlja pretpostavka da je to predslovenski ostatak, od starobalkanske baze taur-. U osnovi, ona je svakako tačna, ali u pojedinostima dosadašnja izvođenja ne mogu zadovoljiti. Tomašekova identifikacija Tovrljana sa Justinijanovim rodnim Taurisijem odbačena je u korist Evansove spoznaje da je Taurisium današnji Taor kod Skoplja. Popovićevo i Skokovo svođenje Tovrljan na nepotvrđeno *Tauriana odnosno *Taurianum prenebregava glasovnu smetnju da se iz ri̯ izvede slov. rij : očekivali bismo > srp. r. Ovim etimologijama protivi se činjenica da je ime u prošlosti imalo množinski oblik, u XVIII v. Tovrljani, 1399. Tovrljanci, zabeleženo kao selo u Dubočici. Posredi je, dakle, etnik — naziv stanovnika — bilo slovensko obrazovanje na -jane > -jani, bilo latinsko na -ianus, množ. -iáni. Imajući to u vidu, najpre bismo u osnovi takvog etnika mogli tražiti neki antički toponim od baze taur- sa glasom l u sufiksu. No kako je uvek bolje pretpostaviti potvrđeno neizvesnom, daleko primamljivija izgleda mi mogućnost, da se ime sela Tovrljan(c)i, ako ne geografski, a ono istorijski poveže sa jednim poznatim antičkim toponimom, sa kojim su ga, uostalom, u jezičkom pogledu već poredili. Mislim na antičko ime Zemuna: Taurunum. Latinski etnik na -ianus od tog imena glasio bi u množini *Tauruniani. Odatle se regularnim glasovnim putem dobija slovensko *Tovr(ъ)njani. Sekvenca nj — n u srpskoj toponimiji nije postojana, već se pravilno disimiluje u lj — n. Up. kod Novog Pazara Nosoljin < selo Nosonjino 1363, u samoj Toplici Beloljin < Belonjin, u Metohiji kod Prizrena rečica Jeglenica, u XIV v. Jaglednica, prvobitno besumnje *Jagnjednica, od jagnjed „crna topola". Ti *Tauruniani „Zemunci" bili bi pored „Vlaha Sremljana" u Altinu druga skupina Romana iz oblasti Sirmija — današnjeg Srema, ustanovljena na jugu današnje Srbije, kamo su mogli izbeći najpre u smutnim vremenima seobe naroda."