У оквиру припрема за приказ Даре, ево шта је мој омиљени блогер Дејан Огњановић (филмски и књижевни критичар, чији есеји су више него студиозни и импресионистички) написао о Аиди:
http://cultofghoul.blogspot.com/
Мој наклон до пода.
Ghoul је још једном "издоминирао", темељнију а квалитетнију анализу Даре од ове нисам прочитао, да не помињем како ми се сва гледишта и овог пута скоро па савршено поклапају са његовим (знао сам да неће разочарати, напротив). Оцена филма (3-) је можда за неке ниска, међутим за мене сасвим реална (добро, можда само без тог минуса).
http://cultofghoul.blogspot.com/Текст је дуг и интересантан, уколико прва два пасуса одбију некога од читања (из само њему знаних разлога), издвојио бих:
Američki „kritičari“ mogu da se prave nevešti, da glume neobaveštenost, ali njihovo navodno čuđenje („Ma zar su baš Srbi, a ne Jevreji, bili primarni cilj NDH genocida?!“ „Ma zar je baš katolička crkva direktno podržavala i sprovodila pokrštavanje, proterivanje i uništavanje srpskog stanovništva u NDH?!!!“) mogu da okače mačku o rep, jer je u najmanju ruku neprofesionalno što su, tako „neobavešteni“, negirali jasno dokazani genocid i svrstali se među njegove relativizatore i opravdavaoce. Odnosno, u mafijaške egzekutore, prljave plaćenike i kapoe, koji su bruka za profesiju filmskih kritičara.
1) Da li film ozbiljnih pretenzija mora da se dodvorava prosečnoj publici, koja se u subotu uveče sa turske serije na Pinku prebacila direktno u RTS-ov Jasenovac, i da joj priču priča jezikom koji ona gotivi i razume, ili treba da cilja na onu filmski izgrađeniju, verziraniju, naročito ako planira da se nadmeće za Oskara sa najvećim filmmejkerima na svetu?2) Tužno je primetiti koliko je ovaj narod sve kilaviji, sve osetljiviji, sve skloniji da kuka i slinavi u kibersvetu na najmanji povod. Gde nestadoše oni koji su u nedeljno jutro, u 11 sati prepodne, zajedno sa sitnom decom, u okviru „Dozvolite da se obratimo“ gledali sve one užase KOZARE i NE OKREĆI SE SINE i streljanja kragujevačkih đaka? Ubi sunt oni jaki Srbi koji su, početkom 1980-ih, u 20h na prvom programu, u nedelju uveče, sa celom porodicom, gledali seriju NEPOKORENI GRAD, a naročito epizodu „Crna kožna torba“, o unikatnom ustaškom mučenju ilegalaca putem let lampe i izgladnelog pacova na stomaku („Karlo je uvijek gladan“)?
..U tome mu donekle pomaže solidna fotografija, ali iznad svega odlična i posvećena glumačka ekipa. Najveći dodir genija u pogledu kastinga bila je odluka da se većina glumaca angažuje iz Republike Srpske: kao prvo, oni ne skrnave storiju beogradskim naglaskom; kao drugo, baš zato što nama nisu poznati, nemaju teret stalnog podsećanja da gledamo igrani film što bismo imali da su to glumci koje smo juče gledali u nekoj TV seriji ili filmu; kao treće, imaju prirodnije fizionomije, ne izgledaju kao mazne Beograđanke koje su, iz svojih bundi i štikli, na silu našminkane i u marame uvezane da glume žene iz naroda; i četvrto, budući iz krajeva koji su bili pogođeni ustaškim zlodelima, mnogi od njih su iz porodica koje su mnoge članove izgubile pod ustaškom kamom, pa su svakako posvećeniji, iz srca i duše predaniji ovoj priči, imaju autentičnu emociju koju ne moraju mnogo da glume, ona sama iz njih izbija – i to se i oseća i vidi! Naročito kod ženskog dela glumačkog ansambla, koji je skoro besprekoran.
Ne pretendujem da sam ekspert za teologiju, ali
meni ona stilizacija sa snežno-mrtvim predelom i mračno-pustim stočnim vagonom u koji ulaze duše pobijenih i gde na neko vreme u društvu tužno čame (čame i tuguju, umesto da se raduju što su eto, kao mrtvijeh, prišli navodnom bogu „živijeh“), više liči na Čistilište, ako ne i neku vrstu Pakla, nego li na nešto pravoslavno i uopšte nadežno, obećavajuće, pozitivno. Ukratko, ja kalemljenje Nade (ma sa kojim temeljima, humanističkim ili religioznim) na priču o Jasenovcu ne vidim kao smislen postupak, ali opet, jasno mi je da široke mase ne žele crnilo, ne žele da gledaju dva sata film o devojčici koja pokuša da spase brata i ne uspe u tome, nego mrtva otpluta Savom, u mrak i ništavilo. Većini je, da bi opstala, da bi nastavila sa glavinjanjem po svom žrvnju, takva Nada neophodna. OK, neka im je…
Ja se pomalo sprdam sa prosečnim srpskim filmogledaocima, ali činjenica je da je ovaj film, koji za nas, verzirane, deluje kao Dizni ili Halmark produkcija, snažno delovao na ogromne mase ljudi i žena koji su ipak znatno iznad nivoa koji ja ismevam. Dakle, DARA deluje na većinu čak i u svom vrlo-razblaženom užasu.
Pa ako ova maltene BOZA, jedva malo pepermint-ljutkasta, deluje na narod tako i toliko, a vidim po komentarima da deluje, kao što i TREBA da deluje, valja li baš da ga osuđujem i pljujem što nije sasuo čistu, gorku ŽUČ umesto te ljutkaste boze? Ne mogu svim srcem, nego samo do pola…