Idemo dalje.
Pravoslavni bogoslovski časopis „Христианское чтенiе“ koji je objavio pomenuti DIPTIH ima impozantnu tradiciju. Utemeljen je, sa blagoslovom Sv. Sinoda Ruske crkve, 1821. godine, a na prijedlog, između ostalih, arhimandrita dr Grigorija Postnikova, rektora Petrogradske duhovne akademije, docnije mitropolita, a
između 1856. i 1860. predstojatelja Sv. Sinoda Ruske crkve.
Časopis je ukinut nakon Oktobarske revolucije, a obnovljen
1990–1991. godine. Rektor Petrogradske duhovne akademije
od 1850. do 1857, dakle u nama interesantnome periodu, jeste
akademik, episkop Makarije Bulgakov, jedan od poznatijih
ruskih teologa, takođe i glavni redaktor za „Христианское
чтенiе“.Predmetno izdanje časopisa „Христианское чтенiе“, uključujući „Списокъ“, odobrio je Petrogradski komitet duhovne cenzure.
Dakle, podaci koje donosi „Списокъ“ odnose se na stanje za
1848. godinu. Ukupno je u njemu navedeno 10 tada postojećih
pomjesnih autokefalnih crkava. Njihov redosljed je sljedeći:
1) Jerarhija Carigradska
2) Jerarhija Aleksandrijska
3) Jerarhija Antiohijska
4) Jerarhija Jerusalimska
5) Jerarhija Sveruska
6) Jerarhija Kipra
7) Jerarhija Crkve u Austrijskoj državi
Jerarhija Sinaja
9) Jerarhija Crne Gore
10) Jerarhija Grčke.
O Crkvi Crne Gore ruski „Списокъ“ objavljuje:
„IX. IЕРАРХІЯ ЧЕРНОЙ ГОРЫ. Митрополитъ Скандеріи
и Морскаго Берега, Архiепископъ Цетинскій, Экзархъ
Священнаго Престола Пекскаго, Владыка Черногорскій и
Бердскій, Петръ II Петровичъ Нѣгошъ“.
Uz Njegoša, kao poglavara Crkve Crne Gore, nabrojani su, sa
punim titulama, svi drugi prvojerarsi Istočno-pravoslavne crkve,
poglavari autokefalnih crkava: patrijarh Carigradske patrijaršije,
Antim; patrijarh Aleksandrijske patrijaršije, Jerotej; patrijarh
Antiohijske patrijaršije, Metodije; patrijarh Jerusalimske patrijaršije, Kiril; arhijereji Sv. Sinoda Ruske crkve; arhiepiskop
Kiparske crkve Joanikije; arhiepiskop (patrijarh) Crkve u
Austrijskoj državi (Karlovačke crkve), Josif; arhiepiskop
Sinajske crkve, Konstantin; arhijereji Sv. Sinoda Grčke crkve.
Kao dodatak, „Списокъ“ objavljuje pregled sa opštom statistikom jerarhija Istočno-pravoslavne crkve: „Общее обозрѣніе.
Iерархiи Восточной церкви за 1850–1 годъ“.
Prema toj evidenciji: Jerarhija Carigradska je imala 136 katedri (od toga: 117 u Otomanskoj carevini; 11 u kneževinama pod turskim sizerenstvom, i to 4 u Vlaškoj, 3 u Moldaviji, 4 u Srbiji; van Otomanske carevine: 7 na Jonskim ostrvima, 1 u Veneciji); Jerarhija Aleksandrijska, 5 katedri; Jerarhija Antiohijska, 17 katedri; Jerarhija Jerusalimska, 14 katedri; Jerarhija Sveruska, 66 katedri; Jerarhija Kipra, 4 katedre; Jerarhija u Austrijskoj državi, 11 katedri; Jerarhija Sinaja, 1 katedru; Jerarhija Crne Gore, 1 katedru; Jerarhija Grčke, 24 katedre.
Identičan redosljed u diptihu pomjesnih autokefalnih crkava
se nalazi u izdanju nomokanona „Σύνταγμα“ Vaseljenske patrijaršije iz 1855. godine. Jedina izmjena u odnosu na
„Списокъ“ je u imenovanju Crkve (Jerarhije) Crne Gore, jer
„Σύνταγμα“ navodi: Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου
(Autokefalna Mitropolija Crnogorska).
Kako je štampanjem V toma nomokanona „Σύνταγμα“, dakle
od 1855. godine, Autokefalna Mitropolija Crnogorska unijeta u
diptih Vaseljenske patrijaršije – najkasnije od tada ova Crkva, što je najvažnije – liturgijski, smatra se u Carigradu za autokefalnu.
„Σύνταγμα“ Svete i Velike Hristove Crkve – Vaseljenske
patrijaršije, iz 1855, za crnogorsku pomjesnu Crkvu donosi sljedeće podatke:
„Θ. – ΑΥΤΟΚΈΦΑΛΟΣ ΜΗΤΡΌΠΟΛΙΣ ΜΑΥΡΟΒΟΥΝΊΟΥ.
Ό Μητροπολίτης Σκανδερίας και Παραθαλασσίας,
Αρχιεπίσκοπος Τσετνίας, Έξαρχος τού ιερού θρόνου Πεκίου,
Δεσπότης (Βλαδίκας) Μαυροβουνίου και Βέρδης, κ. Πέτρος
Πέτροβιτζ“.
O vaseljenskome priznanju crnogorske autokefalije, najkasnije 1855, svjedoči i naslov poglavlja nomokanona „Σύνταγμα“ s diptihom Vaseljenske patrijaršije, koji glasi:
„Τάξις των θρόνων της όρθόδοξου Ανατολικής Εκκλησίας,
όπως σήμερον έχουσι“.
Još na dva mjesta „Σύνταγμα” Vaseljenske patrijaršije notira
Autokefalnu Mitropoliju Crnogorsku. U sadržaju V toma, tj. na
popisu iz diptiha svih 10 ondašnjih autokefalnih crkava, po
redosljedu, sa doslovnim nazivima, navode se:
1) Prijestoli trona Vaseljenske patrijaršije
2) Prijestoli trona Patrijaršije Aleksandrijske
3) Prijestoli trona Patrijaršije Antiohijske
4) Prijestoli trona Patrijaršije Jerusalimske
5) Prijestoli autokefalne Crkve Rusije
6) Prijestoli autokefalne Crkve Kipra
7) Prijestoli autokefalne Crkve u Austrijskoj carevini
Autokefalna Arhiepiskopija Sinaja
9) Autokefalna Mitropolija Crnogorska
10) Prijestoli autokefalne Crkve Grčke
Dakle, arhiepiskop i mitropolit Petar II Petrović-Njegoš
(†1851), poglavar Autokefalne Crnogorske Mitropolije, unijet je
1855. u diptih Vaseljenske patrijaršije, jer se „Σύνταγμα“ oslanja
na stariji ruski sintagmat, vjerovatno pomenuti „Списокъ“ sa
podacima za 1848, tj. „Списокъ“ – koji je priređen za Njegoševa
života. U oba diptiha, koje objavljuju „Списокъ“ i „Σύνταγμα“,
navedene su ukupno četiri Njegoševe crkvene titule:
Mitropolit Skenderijski [Skadarski] i Primorski
Arhiepiskop Cetinjski
Egzarh sveštenoga prijestola Peći
Despotis (Vladika) Crnogorski i Brdski.