Iranska teorija o poreklu Srba je teorija predstavljena u delu literature koja se bavi poreklom Srba i srpskog nacionalnog imena, [1][2][3] a bazirana je na podacima starih autora koji pominju Srbe među sarmatskim odnosno alanskim plemenima severnog Kavkaza.[4][5] Prema ovoj teoriji, Srbi su prvobitno bili jedno od sarmatskih (alanskih) plemena, koje je živelo u alanskoj postojbini severno od Kavkaza, odakle se u vreme hunske najezde preselilo u srednju Evropu, gde se vremenom stopilo sa Slovenima, kojima je dalo svoje ime.[1] U delu moderne literature, Srbi koji se spominju na Kavkazu označeni su terminom Stari Srbi, [6] da bi se napravila razlika u odnosu na današnje Srbe, ali se kod drugih autora ovaj termin ne koristi.
Srbi se prvi put pominju u prvom veku posle Hrista (69-75. godine) u knjizi Plinija Cecilija Sekundusa „Poznavanje prirode“ i to u latinizovanom obliku – Serbi (Serbi). Plinije piše: „Pored Kimerana stanuju Meotici, Vali, Srbi, Zingi, Psesi“.[7] Srbi su tu zabeleženi kao narod koji živi na teritoriji severoistočne obale Crnog mora, u Sarmatiji, severno od Kavkaza, pa se iz toga pretpostavlja da su Srbi bili sarmatsko (iransko) pleme.[8]
Spomen srpskog imena nalazimo zatim u delu „Geografija“ egipatskog naučnika Klaudija Ptolemeja (pre 175. godine). On pleme Srba beleži tako da postoji na području Zakavkazja, pišući: „Između Keraunskog gorja i reke Ra smešteni su Orineji i Vali i Srbi“.[9]
Srbe u Sarmatiji takođe spominju i Tacit, Prokopije, Jordanes, Vibijus i Ajnhard.[10]
Veza sarmatskih Srba sa današnjim Srbima
Prema tvrdnjama autora koji su pristalice iranske teorije o poreklu Srba, pretpostavka je da su se sarmatski (alanski) Srbi, pod pritiskom Huna, iz kavkaske Sarmatije preselili u srednju Evropu (Polablje) u četvrtom veku.[11] Potomci Alana koji su ostali da žive na Kavkazu su današnji Oseti. Prema drugom mišljenju, Srbi nisu bili deo Alana, već sarmatsko pleme srodno Alanima,
Prema Tadeušu Sulimirskom, Srbi su, kao deo sarmatskih Alana, u hunskoj vojsci sačinjavali garnizon koji je imao zadatak da u pokorenim oblastima održava vlast Huna. Kad je Atila 453. godine umro, Srbi su istočno od reke Sale postali nezavisni i zadržavali su vlast nad mesnim slovenskim stanovništvom u Polablju, sa kojim su se vremenom stopili i dali mu svoje ime.[1]
Na osnovu široko prihvaćene rekonstrukcije seoba Slovena i izvora kao što su Konstantin Porfirogenit i Ajnhard, koji nedvosmisleno ukazuju na zapadnoslovensko poreklo balkanskih Srba, [13] smatra se da se deo ovih polabskih Slovena koji je usvojio ime Srbi (moguće još pod vlašću već poslovenjenih Srba-Alana [1]), doselio na Balkan u sedmom veku, gde se pomešao sa ranije doseljenim slovenskim plemenima i romanizovanim potomcima balkanskih starosedelaca.
U svojoj knjizi "Sloveni u ranom srednjem veku", ruski slavista Valentin Vasiljevič Sedov tvrdi da su balkanski Srbi, kao i Srbi na Elbi, bili deo praslovenskog plemena koje je nekada živelo u severnom priobalju Crnog mora, a naziv dobilo u "uslovima slovensko-iranske simbioze“.[14