Не знам да ли сам те добро разумео, али ти осим што негираш да је у словенској митологији постојао Велес, исто то тврдиш и за Перуна, Мокош и Дажбога? Имаш ли икакву литературу која те је нагнала на такво размишљање или је то твоја "слободна процена"?
Jedan priměr pouzdanosti crkvenih zapisa o slovinskom paganstvuJan Dlugoš, poljski hroničar i klerik iz 16. v. koji je živio nadomak Galicije vidio je prolěćnje narodne obrede ondašnjih Rusina. Jedan od njih je obred s lutkom koju nazivaju Mora ili Morana. Pitajući ljude zašto čine taj obred i čuvši, da oni to čine "da bi se vratila plodovitost", on je po svomu poznanju rimske mitologije sapostavio analogiju Morana = Ceres;
slušajući napjeve u ljubavnim obredima, koje poju rusinske djevojke "Lado moj, lado te "oj ljelju, ljelju" i zaključio je da dozivaju neke idole Lado i Ljelja.
Zapravo je tako, da na rusinskom "lado" djevojka govori svomu momku, kao ljubavi, mili, dragi i slično, a "ljelju-ljelju" je pripěv, koji potiče od narodnoga oponašanja crkvenoga "aljiluja" i poje se u doba koleda i božića.
Mitolog zaključuje ovako: U starih Slovena bila je velika boginja Morana. Velika je zato što je i Ceres velika, a Morana i jest Ceres. U Ceres je bila kći Proserpina ili Diana, koja je u slovinskom narodu najsličnija Děvi, dakle slovinska mitologija: Morana imala kći Děvanu. Pošto je je Ceres žena Jupitera, mora da je i Morana žena Peruna. To je sve panteonistički bullshit.
Onaj ko zaista hoće proniknuti u srž slovinske stare věre, mora se obratiti posmatranju narodnih věrovanja bez ikakvih uticaja kojekakovih panteona Rimljana i Grka i civilnih kultura, odvojiti misli od nazvanja i urazuměti prvo mehanizam narodne věre i ćud naroda, koji se razvijao nadomak šuma, polja, gora, rěka i blatnih krajeva.
Postoji obred, koji svi slovinski narodi vrše u vrěme směne zime na prolěće. Prave lutku u obrazu děvojke, glume njenu smrt, oplakuju je i sprovode van sela, bacaju u rěku, spaljuju i rastrgaju po polju. I da to se zaista čini radi plodovitosti. No kakav je věrski obredni mehanizam?
Ovaj običaj radi se na Duhovdan. Po věrovanju naroda to je vrěme kada se otvaraju vrata onoga světa i duhovi ( dobri kao i zli) posěćuju svoj rod i stari dom. Rodbina im zato priredjuje doček, objed i ispraća ih na onaj svět.
Narodu je bilo važno, da duše otidu kuda pripadaju, jer u kom selu se nahodi duh, mrcina ili nešto vezano za onaj svět, tu ništa ne cvěta i ne radja, no te duše privlače mraz i grad za sobom. Věrovalo se da postoji ogroman duh, zmaj, aždaha ili hala, silan vihor, koji duše na zemlji čini svojim robljem, da kopaju led na vrhu gore i raznose u džakovima ( to su hmurni oblaci) i puste tamo, gdě on ukaže. Kada u selu ima duša, hala odmah dolazi po tu dušu i sa sobom nese grad i nevrěme, koji mogu ubiti usěve. Zato je ljudima važno ispratiti duše van sela.
Postoje duše koje nemaju rodbinu, da ih oplaču, duše utopljene dětce, poginulih silovanih dětěvojaka u šumi, kojima nikada nisu našli těla ili oběšenjaka, kojima nisu izvršili obred sprovoda na onaj svět. Ovakve duše se nazivaju more (jer su umorene, umrle neprirodnom smrću) i one su štetne , ljute i donose nesreću i grad u selo. Tako umrla těla ne prima zemlja, oni ne gniju i prětvaraju se u vampire.
Zato ljudi prave lutke more ( lutajuće duše), obredno oplakuju i sprovode van sela, da je zadobre i da ona otide na onaj svět dok su vrata otvorena. Kada takova duša otide, nema opasnosti od grada i plodovita priroda i žito radjaju normalno. To se zove sprovodjenje more, sprovod smrti iz sela itd.
U južnih slovĕna ne čine vazda lutku iz slame, no mogu i vajati z zemlje ili može jedna osoba igrati ulogu. U Bugarskoj se to zove obred pokopa Germana ili Kolojana. U Srbiji, gdě god věruju, da ima oběšenjak ili utopljenik, věruju, da će se on povampiriti i donositi grad i vrše obred iskopavanja oběšenjaka iz groblja i bacaju mu tělo u šumu što dalje od sela ili spaljuju tělo, da bi duša otišla. Zabrana ovoga običaja se nalazi u Dušanovu zakoniku, član 20.
О врачарима, који тела мртвих спаљују:
И људи, који врачбинама узимају из гробова, те их спаљују, то село, које то учини, да плати вражду, а ако буде поп на то дошао, да му се узме поповство.
Tako, da po mitolozima postoji neka velika boginja Morana, a po narodu postoji izgubljena duša koja se vampiri i koju zovu mora, navka, vila. Razlika je ogromna.
Stoga ja ne poričem věru Slověna u boga Peruna, u mitologijsko Sunce, Mjesec i sestru Danicu, ni otca i mati im Nebo i Zemlju, niti poričem věru Slověna u more, upire, vile, svarožiće, zmajeve, principe usuda i sudjaja, niti věru u gatanje pomoću prizivanja duhova u vrěmena věrovanoga otvaranja vrata onoga světa. Poričem rekonstrukcije o Rodu, Volosu, Svarogu, Mokoši kao nekim velikim bogovima i boginjama po uzoru na rimske, grčke ili indijske. Věrujem, da je mitologija starih Slověna bila na ravni razvića s turkijskom mitologijom.