На сајту academia.edu доступна је књига "Власи на заласку сунца" Пауна Дурлића
https://www.academia.edu/51200991/Paun_Es_Durli%C4%87_RUM%C3%8ENJI_%C3%8EN_ZOV%C3%8ERNJIT_%C4%90I_SUARE_VLASI_NA_ZALASKU_SUNCA
Бацих летимично поглед на садржај књиге, пошто сам раније читао неке текстове овог аутора. Овај одломак ми је био врло упечатљив и помало тужан:
...
U mojoj rodnoj kući u Blizni danas živi još samo sestra Marija, udovica, i ako ne računamo decu i unuke koji joj povremeno dolaze u posetu, jedino društvo su joj mačka, pas i kokoške. Povremeno navraćam i ja, kad uželim da me zapahne sećanje na detinjstvo i osvežim znanje maternjeg jezika, jer me nikad nije napustilo osećanje da tu mojim maternjim jezikom govore ne samo moja sestra i
njene komšije, već i njihove životinje. Za tu bratsku pažnju bio bih nagrađen vlaškom „koljašom” i mesom prženim u tiganju koji je sestra nasledila od majke.
Tako je bilo i jednoga dan ujesen pretprošle godine, kad sam navratiuo kod sestre vraćajući se s terena u Donjem Poreču. U toku jela ušla je u kuhinju njena mačka, i privučena mirisom prženog mesa, zamjaukala tako tužno, kao da plače gladno dete. Sestra Marija je prekinula ručak, pružila ruke prema mački i rekla:
„Ooo, Mićko! Dođi babe!”
Kao da nisam dobro čuo, u neverici sam je upitao: „Sestro, kojim jezikom ti pričaš sa mačkom?”
Zastala je za trenutak, i rekla: „Pa, pričam srpski!”
„A sa psom?” upitao sam.
„Isto srpski!”
„A sa kokoškama?”
Već mi se srce steglo kad mi je dala očekivan odgovor:
„Pa i sa kokoškama pričam isto srpski!”
U neverici, dohvatio sam mobilni i okrenuo broj mog saradnika iz Tande, Pauna Ilića, za koga sam siguran da je poslednji vlaški ovčar i istočnoj Srbiji, jer živi od stada koje čuva po tamošnjim brdima, na način koji se ni za dlaku nije promenuo od onoga kako su to činili njegovi preci. Zbog toga je Paun moj stalni saradnik na vlaškom rečniku „Vorbaru”, i za devet proteklih godina nije ušla reč u taj rečnik, a da je prethodno nisam razmotrio sa njim.
Posle uobičajenih fraza, upitao sam ga otvoreno kojim jezikom priča sa svojim ovcama. Nasmejao se, razmislio par sekundi i odgovorio:
„Sa ovcama uglavnom pričam srpski, jedino kad sam ljut na njih onda ih psujem i kunem na vlaškom, onako kako sam naučio od naših starih čobana!”
Ako se ikada bude podigao spomenik na grobu vlaškoga jezika, ovaj trenutak u dan, u sat i sekund, neka se upiše kao vreme kada sam saznao za njegovu smrt! Jer kad Vlasi više ni sa svojom stokom ne govore vlaški, onda je svaka priča završena! Gata povasta, gata!