Да ли је ово била иронија и цинизам, или неко заиста, након свега што нам се десило, има овакво размишљање?
Niti ironija, niti cinizam, no urazumljenje postignuto ne bjeglim dugom ljutine povredjene duše i mehanizmima zaštite koji instinktivno teži položiti identifikacioni Ego u položaj žrtve, no urazumljenje postignuto dubokim razmišljanjem, cilj kojega je razrješenje problema ne samo u krošnji korova, no u njegovu samomu korjenu.
Molim dobro obratiti pažnju na smisao sljedećega sažetka mojega izloženja misli:
Ohrabravam one klonule i posumljale u sebe i svoje predke, da uzdignu glavu i ne sumnjaju u to da je želja pomoći bilo kojemu bratu bila pogrešna odluka;
JER, kako navodi Jovan Jovanović, "srbski je pomoći bratu u nevolji". To znači, da oni koji su tada htjeli pomoći, nijesu izdali srbstvo, no su ga živjeli, jer ta nesebična pomoć i samopožrtvovanost za brata, je ono što Srbina čini Srbinom, jer je takav morao biti i tako se razviti u rodu, gdje ako ti tvoga suplemennika taknu, cijeli rod i pleme idu u osvetu i zaštitu.
Da je naš, tada vjerovani brat, isto svojstvo izgubio iz vida i zaslijepio se njemačkom, italijanskom ili čijom god malodušnošću, te grijeh počinio, znači li da moramo se mi Srbi radi toga mijenjati i svoje velikodušije i svoju etiku, koja nas je Srbima tvorila, odbaciti? Zar da je odbacimo kao što su je oni odbacili radi toga što je nekada davno i njih neko ranio? Zar u tu zamku gubljenja svoje časti, da ulazimo?
Predci su nam stvarali Jugoslaviju i iskreno htjeli pomoći vjerovanomu bratu, ne radi svoje gluposti, nego radi toga što je to srbski običaj i navika.
A što razlikuje Srbina od Bošnjaka ili od Hrvata ili od Austrijanca ili Arbanasa? Ne genetika, jer ima onih Srba koji su bliži i jednomu i drugomu i trećemu nego drugomu Srbinu, no Srbina tvori i definira njegova osobita navika ili običaj, kao što i Austrijanca tvori njegova osobitost a Arbanasa njegova; neke navike i običaji su nam jedni, al nas tvore tek one razlike i osobenosti. To je osnova roda i plemena a tim i naroda - njegov običaj, njegovo pravilo ili zakon.
Ako se mi radi grijeha, u prošlosti vjerovanoga brata izmjenimo, postavši isto jadnici, koji se osjećaju žrtvom a istovremenno krivca išću nalazeći ga u sebi, počet će bolestno štititi sebe od samoga sebe i na kraju završiti kao ta izgubljena braća; te ćemo takvi, kad-tad izvršiti isti grijeh nad nekim nedužnim, kakav su i oni izvršili.
Naša inteligencija je postupila pravilno i imala pravilne namjere; hrvatska inteligencija je isto imala dobre i pravilne namjere u svoje vrijeme; Nije nikakav grijeh da se dva naroda toliko blizka i istoga koljena spoje i drug drugu čuvaju ledja od gladnih vukova;
Jugoslavija nije propala zbog dugova, dugove je ima i grčka pa se ne raspada; nije propala ni zbog nečastnih namjera pojedinaca ili pogrešnosti sveslovjenske zamisli; propala je zbog toga što su neobrazovane narodne mase bile nespremne i previše različite, a jedine sličnosti su im bile tvrdoglavost, inat, osvetoljubivost i sve protivohrišćansko i protivoislamsko i protivomudroljubivo; premalo čovjestva, blagorazumlja i blagovolja, a previše gnjeva, uporstva i samoljublja.
I ako
nedostatak etičkih vrlina, koji onemugaćava da dva načelnika postojeći problem riješe razumom i dogovorom, umjesto da proglase rat, po istini nije korijenom sve nesreće i zlotvorstva, ne bi li nam sada, kada smo sami medju sobom, bilo bolje nego što jest? Ovijem tvrdim da izmedju masovne svjesti o etici i blagostanju te narodne mase stoji izravna zaimozavisnist.