Из истога рада још један навод:
Čitajući Jukićeve i Martićeve zapise, nameće se dojam o postojanju čvrstih
granica među pojedinim vjersko-etničkim zajednicama. Nekoliko stoljeća
zakonskom su se regulativom osiguravale povlastice muslimanskome življu
(prvenstveno privilegije ekonomske prirode, ali i one koje su se odnosile na
opća ljudska i građanska prava). Čak i kada je zakon izjednačio sve
stanovnike, povlastice nisu nestajale preko noći, tako da je svijest o
jednakosti sviju, koja bi imala veliku ulogu u onome što danas nazivamo
mirnim suživotom (tolerancijom), sporo ili nikako prodirala u stvarni život.
No, čvrste su granice uočljive i unutar potčinjenih, dakle raje.
Distanca se nije podrazumijevala samo na relaciji kršćani - muslimani
nego je bila uobičajena i među samim kršćanima. Navodim karakterističan
primjer tadašnje bosanske svakodnevice iz područja Rame, koji govori kako
su Jukiću sami ljudi "na terenu" objašnjavali nemogućnost zajedničkoga
življenja katolika i pravoslavnih. Primjer je slikovit, a kako tragično
korespondira s današnjom situacijom, u doslovnome smislu govori sam za
sebe: "U cijeloj ovoj nahiji ramskoj nema ni jednog rišćanina. Smiješno je,
što se uobšte vjeruje ovdje, da u svoj Rami ne može živiti rišćanin; dok se
koji naseli, govore, odmah se osvraba (ošuga), a to je nad njima prokletstvo
još od starih vremena, što su nekada samostan i crkvu kršćansku upalili i
porobili. To vjeruju i Turci i kršćani, niti im se može iz glave izbiti"
(Jukić I, 1973:79—80)