6. Izlaganje o opisu Gornje Mezije ili Srbije
Budući da je ime pokrajine Mezije poslije propasti rimske vlasti zbog naših različitih propusta sa iskvarenim izgovorom starog naziva gotovo izašlo iz upotrebe kod pisaca našega doba, čini se da je pravo stupiti nogom tamo, odakle sam bio pošao na put i malo progovoriti o položaju same oblasti.
Ova, prosto nazvana Srbija ili Raška, u staro doba Mezija, leži u krajevima Evrope. Sa Sjevera je okružena trima veoma poznatim rijekama, Drinom, Savom i Dunavom, po čemu je ista pokrajina prvo bila povezana sa Panonijom, zatim sa predjelima Dačana ili Vlaha, sa Istoka planinskim lancem Rodopa i rijekom Cibricom i Donjom Mezijom, sa juga se naslanja na granice Tribala i Dardanaca ili Makedonaca, a na zapadu je opasana planinama Dalmacije. Prostire se u dužinu od Rodopa sve do Save i Drine 420 hiljada koraka, a u širinu od Istra do krajeva Tribala i Dardanaca 270 hiljada koraka. Prema opisu starih pisaca u njoj se razlikuju tri dijela ili naroda: prvi Rašani, koji se prema Ptolomeju nazivaju Trikornjani, drže onu oblast koja leži prema Drini i Savi, a onaj, pak, dio koji je prema Istru, Mezijci. U njoj su ovi gradovi i gradići: utvrđenje Alba po starom izgovoru nazvano Beograd, smješteno iznad ušća Save u Dunav. U početku su ga naši zadobili, poslije ga je despot Stefan dao na dar caru Žigmundu, pogodno je mjesto za stražu na rijeci i granici Panonije. Ovdje su Rimljani prelazili kada su išli na Trakiju. Postoji i Samandra ili Smederevo zaštićeno tokom istog Istra. U njemu su naši poglavari dugo imali žezlo. Postoje i drugi gradići: Golubac, Ostrovica, Kruševac, veoma utvrđeni tokom vode i strminom mjesta. Natapa se ova ista oblast ovim rijekama: Savom, koja se od utoka rijeke Drine i drugih rijeka Dalmacije, valovita i brza uliva u Dunav pod bedemima samoga Beograda, a nešto niže od Smedereva upada u Dunav i Velika Morava, kod starih nazvana Moskius. A Dunav, izvirući u Alpima Germanije, dijeli Meziju od Panonaca i Dačana, kako je gore rečeno, i tekući pored Donje Mezije, to jest Zagorja i Trakije sa sedam ušća uliva se u Pontsko more. Kažu oni koji su obišli svijet da je Dunav, među drugim rijekama na zemlji, zbog svoje veličine i različitih vrsta riba, koje se u njemu love, prvi i najveći. A Drina nastaje pod Sokolom, gradom Dalmacije, đe je uvećana tokom dviju rijeka Pive i Tare i tekući kroz Bosnu blizu početka Mezije utiče u Savu nedaleko od gradića Zaslona.
Sredinu pokrajine naseljavaju Vlasi, o kojima Ptolomej tako donosi: "Oni koji leže između nazivaju se Pikenzi", a gore u prvom putopisu dosta je o ovim rečeno. Ostali narodi srodni Makedoncima su Srbi, koje isti autor naziva Dardancima. A drže ove gradove: Novum Montem ili Novo Brdo, koji je glavni grad i prijestonica oblasti. Zbog obilja zlata i srebra nekada je premašivao bogatstvo Liđana, ali jednom i ponovo opljačkan od varvara spaljen i sravnjen sa tlom, ima samo tvrđavu kao znak grada. Nalaze se i drugi prebogati gradovi: Sjenica, Trepča, Jeleč, Brorum, Prizren i Vučitrn. I ovu pokrajinu optiču rijeke: Mala Morava koja, izvire iz planine Orbela ili Ljubotena, sa Nišavom, ranije Timokom, koja ističe iz Rodopa i ulijeva se u veliku Moravu ispod sela Niša i Prokuplja, i Bijeli Drim ili Drilo, koji nastaje u našim planinama i sa drugim, koji izlazi iz jezera Makedonije blizu Ohrida, čine oba kod Dardanaca Crni Drim, i tekući kroz Dukađine i Hispane ulijevaju se u Jadranski zaljev ispod grada Lješa. Sitnica, to jest "malena" isto tako ističući iz obronaka planina prvo se spaja sa Labom kod jezera na polju Kosovu, zatim sa Ibrom blizu tvrđave Zvečana i ulijeva se u Veliku Moravu nedaleko od Kruševca.
Uostalom, sva mjesta koja smo pomenuli obiluju bogatstvom svih stvari i na mnogim mjestima rudnici minerala i svake vrste metala svi konačno izlivaju zlato slično šljunku koje samo izlazi sa padina brda na svjetlost. Ovim plijenom namamljeni varvari nijesu štedjeli nikakvog truda sve dok se nijesu dokopali plodne i prebogate pokrajine.
Njeni stanovnici smatraju se najratobornijim ispred ostalih naroda Evrope, vješti su da izmame zlato i srebro iz krila zemlje, veoma su naklonjeni gozbama i uživanju u muzici, u kojima na način Timoteja, onoga nekada pjesnika kod Aleksandra Makedonskog, pjevajući o preslavnim i veoma plemenitim djelima hrabrih junaka obično podstiču duhove mladića da podnose svake teškoće.
Poslije jevanđeljske zapovijesti, svete nikejske i druge sabore vjernika uz najviše uvažavanje postuju, ogledajući se naročito u božanskoj službi na uredbe svetog Vasilija, Jovana Zlatoustog, Kirila i Atanasija.
Lit.: A. Petrusi, Martino Segono di Novo Brdo, vescovo di Dulcigno, un umanista serbo-dalmata di tardo Quatrocento, Roma 1981
