Priče o ubijanju Turaka dijele mnogo crta s narodnom epikom. Činjenice da su šablonske i da ima malo odstupanja od osnovnog oblika priče, odudaranje od stvarnih izvora i projekcija suvremenih pogleda i stanja na prošlost.
U pitanju je uvijek beg ili aga. Nikad se ne ubija obična muslimanska raja, a kamo li kršćani, pa makar i oni drugog obreda. Motivacija bega je uvijek isključivo pohota. Begovi uvijek pate od hiperseksualnosti. Nikad nije u pitanju svađa oko zemlje ili vlasništva, Mitsko pravo prve noći, koje u suvremenim izvorima nigdje u Europi nije zabilježeno kao stvarnost, se s jedne strane tretira kao najnormalnija pojava, a s druge strane, begovima nikad ne uspije iskoristiti to pravo. U svakoj priči bega ubije prije no što bludi nad djevojkom. Postavlja se pitanje zašto begovi stalno pokušavaju obljubiti djevojke kad uvijek završe mrtvi. I kako je moguće da su moćni, naoružani feudalci toliko nesposobni?
To me podsjeća na crtane filmove iz mog djetinjstva tipa He-Man, Transformersi i Nindža Kornjače. Koliko god puta zlikovci doživjeli neuspjeh, slijedeću epizodu opet kuju zle planove kao da ništa nisu naučili. I naravno, kao i begovi, uvijek najavljuju svoje zle planove unaprijed i ostavljaju dobrim dečkima baš onoliko vremena koliko im treba da ih spriječe. Begovi uvijek traže da im se djevojka dovede ili najavljuju kad će oni doći po nju. Nikad se ne pojavljuju iznenada dok su domaćini nespremni i izvršavaju čin na licu mjesta dok ih se ne može spriječiti.
Iako su ovakve priče redovno iz dinarskih, stočarskih krajeva, uvijek su svi kod kuće da mogu ubiti bega i pobjeći istu noć. Nikad se ne dogodi da je jedan dio ukućana na ispaši s ovcama ili tako nešto. Isto tako, iako je ubojstvo dovoljno ozbiljna stvar da se mora odmah bježati, nije dovoljno ozbiljna da vlasti ikad ulože ikakav ozbiljan trud u istrazi. Ima jedan veći rod među Hrvatima na Duvnu koji tvrdi da su ubili bega u posuškom kraju i pobjegli na Duvno. Posušje-Tomislavgrad je doslovno pola dana hoda! U predaji je dovoljno otići u susjednu nahiju i vlasti već ne mogu ništa učiniti. Nekad se tu spominje i prelazak preko rijeke, jer navodno zaptije ne smiju prelaziti rijeku, kao u onim starim američkim filmovima kad te FBI ne smije pratiti u Meksiko. Često je to i poznata lukavost s promjenom prezimena, jer se zna da je jedina istražna metoda osmanskih vlasti pitati naokolo zna li netko kakvog Šimića. Tu se isto tako podrazumijeva da ljudi sami sebi biraju prezimena.
Evo primjera stvarne reakcije turskih vlasti na slučaj ubojstva. Nekad pre zoru 25.8.1733., u kuću Džaferbega i Alibega Ziraje na periferiji Mostara upali su razbojnici. Ubili su Džafera, njegovu suprugu, sina, i još četvoro ukućana uključujući neke sluge. Još troje su ranili, a kuću su temeljito opljačkali. Alibeg, koji valjda nije bio kod kuće, je otišao na sud i prijavio sve ovo. Identificirao je neke razbojnike po imenu, i ispostavlja se da se radi o četiri (očito katoličke) osobe iz sela u Mostarskom Blatu. Oni su pritvoreni, a bosanski muhafiz Abdulah-paša sudu u Mostaru naređuje da se istraži tko su drugi počinitelji i onda i oni pohvataju i svi skupa budu predani bosanskom divanu radi izricanja kazne. Naređuju sudu da se uposle zamjenik mostarskog kapetana, ajani i zabiti.
Sljedeće pismo je od samog bosanskog valije kadiji u Mostaru. Piše da je čuo da su preostala dva razbojnima Matija i Šimun iz posuškog kraja bili uhvaćeni, no da su ih zaptije koji su ih sprovodili u Mostar navodno pustili da pobjegnu jer su ih gornja dvojica potplatili. Vjerojatno novcem opljačkanim od samog pokojnog Džaferbega. Valija naređuje da se sva stoka koja pripada obiteljima razbojnika zaplijeni i dovede na Zijemlje kod Mostara gdje je treba čuvati dok je ne preuzme Alibeg kao naknadu za izgubljenu imovinu.
Priča se komplicira, jer valija opet piše mostarskom kadiji, tražeći ne samo da se pohvataju razbojnici već i Husein, glavni aga mostarske tvrđave, i Ahmedagu Lakišić. Za ovu dvojicu je istraga utvrdila da su jataci gorespomenutih razbojnika i da njihovim posredstvom izbjegavaju hvatanje. Oni su pobjegli kad se otkrila njihova uloga u ovom slučaju. U pismima se ne spominje izričito, no može se naslutiti da su razbojnici i Husein i Ahmed bratski podijelili plijen.
Vidimo da se ubojstvo jednog bega ne samo istražuje, već da je istraga od dovoljne važnosti da sam bosanski valija sudjeluje u njoj. Isto tako, vidimo da su organi vlasti ne samo sposobni identificirati počinitelje nego i njihove pokrovitelje na najvišim razinama lokalne vlasti. I da nije samo cilj kazniti počinitelje nego i nadoknaditi štetu pogođenim, po šerijatskim propisima.