Ima li iko ideju kako bi mogli otkriti kojim rodovima pripadaju jedne od najpoznatijih sarajevskih srpskih porodica iz 19 vijeka JEFTANOVICI I DESPICI,slava Sv.Savo 27 januar.Porijeklom su iz Pive.
DESPICI
Iz Hercegovine je sredinemo 18. vijeka u Sarajevo doselio Risto Stijepčević. U Sarajevu je završio krznarski zanat. Bio je oženjen Sarajkom po imenu Despa, pa su Maksima i Nikolu, njihove sinove, Sarajlije zvali Despini sinovi. Otuda Maksimu i Nikoli i novo prezime – Despić. Nikola je 1780. godine kupio kuću na Latinluku. Od te kupovine datira i prvi pisani trag o ovoj porodici. U Tašlihanu je Nikola kupio magazu i dućan. Tu je trgovao krznarskim proizvodima. Odatle su krenuli obimni poslovi porodice Despić, koji su trgovali teritorijom od Njemačke, Austrije, preko Italije do turskog Istanbula. Despići su kroz generacije stekli veliko bogatsvo, a njega su ulagali najviše u nekretnine. Poseban značaj ostavili su na polju kulture i umjetnosti. Prve pozorišne predstave odigrane su baš u njihovoj kući i u njihovoj organizaciji. To je bio prvi dodir Sarajeva s pozorišnom umjetnošću. Ova ugledna sarajevska porodica je nesebično pomagala i prosvjetu. Ogromne priloge davali su za podizanje i završetak Saborne crkve u Sarajevu. Ovdje je značajno pomenuti i prijateljske i rodbinske odnose Despića sa, takođe, uglednim sarajevskim porodicama kao što su Jeftanovići, Davidovići i mnogi drugi.
Despići su kao ugledna porodica aktivno učestvovali u životu sarajevske čaršije sve do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata veći dio njihove imovine je nacionalizovan. Potomci Despića su iz Sarajeva odselili 1967. godine. Gradu Sarajevu ostavili su svoju skoro tri vijeka staru kuću i svu imovinu u njoj.
Kuća Despića danas je depandans Muzeja Sarajeva. Zajedno sa još četiri odvojene cjeline čini Muzej Sarajeva, a prikazuje raskošan život srpske pravoslavne porodice i kulturu stanovanja pravoslavnih Srba u prošlosti. Kuća je građena u nekoliko faza, a najstariji dijelovi kuće datiraju iz 17. stoljeća. Kao što već napisah, preteča je savremenog pozorišta u Sarajevu.
Jeftanovići
Može se reći da istorija porodice Jeftanović, čuvenih sarajevskih Srba, počinje dolaskom Petra Jeftanovića iz Tuzle u Sarajevo. Bilo je to sredinom 17. vijeka. Kao i mnogi sarajevski Srbi, tako su i Jeftanovići svoje uzdizanje dočekali s padom moći turske države u BiH. Petrov sin Manojlo bio je važna figura u crkvenom životu grada na obalama Miljacke.
Međutim, najblistaviji trag Jeftanovića u Sarajevu, ostavio je čuveni Gligorije Jeftanović. Bio je ugledni srpski političar, kako u vremenu austro-ugarske okupacije, tako i u periodu Kraljevine Jugoslavije. Bio je vlasnik velike sarajevske ciglane (po kojoj danas ime nosi elitno sarajevsko naselje), kao i vlasnik krečane u Hadžićima. Jedan je od osnivača Srpske štedionice i Srpske narodne banke u Sarajevu. Ostavio je trag i u mnogim drugim institucijama. Bogato je darivao crkvu i pomagao osnivanja prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava. Nesebično je pomagao sarajevskoj sirotinji.
U blizini Gazi Husrev-begovog bezistana, Gligorije je podigao biser arhitekture Sarajeva – Hotel „Evropa„.
Arhitekta ovog zdanja je Karlo Paržik, Čeh koji je svoje tragove ostavio na mnogim lokacijama u Sarajevu. Hotel je otvoren 1882. godine. „Plavi podrum“, „Bečka kafana“, „Zlatni restoran“, kao i bašta Hotela „Evropa“, više od jednog vijeka bili su najsjaniji biseri ugostiteljstva u Bosni i Hercegovini. Kažu da je Hotel „Evropa“ početkom rata u BiH postao logor za Srbe, a nešto kasnije je i zapaljen. Godine 2008. ponovo je otvoren za posjetioce. Ovog puta s tuđom varijantom imena – Hotel „Jurop“, ali bez obzira na to, polako porima obrise slave iz prethodna dva vijeka i opet postaje simbol Sarajeva.
Porodica Jeftanović je kao i porodica Despić ostavila neizbrisiv trag u istoriji Sarajeva. Učinila je to dugom tradicijom građanskog života u ovom gradu, kulturom stanovanja, svojim bogatsvom, zadužbinama u materijalnom smislu, ali i zaostavštinom na polju kulture i umjetnosti. Mislim da nijedno sarajevsko kulturno-umjetničko društvo ne baštini tradiciju Jeftanovića, makar kroz „Jeftanovića kolo“, gradski ples sarajevskih Srba, koji su nam ostavili u naslijeđe. Srećom, rade to kulturno-umjetnička društva iz Istočnog Sarajeva.
Pročitao sam negdje da potomci sarajevskih Jeftanovića žive u Americi, da čekaju bolje dane da se vrate na djedovinu ili da bar uzmu ono što im je komunistička vlast oduzela.