Налетех на једно несвакидашње тумачење порекла Крича на основу имена (Радослав Ротковић):
"Krič 1374/82, Križan 1374/82, Kričkov 1255 (Schlimpert 1978: 243-244; Trautman MH: 85) - Kriče u Kotoru 1333 (MC II: 305), Kričko 1326 (MC I: 91); Kriče Vitomirov duguje Grubi Paška Bartolova 500 perpera 1327 (MC 1:294). Krič, Kričak blizu Kolašina; Kričačko polje. Kričak Grubanović iz Kruševica (Kovijanić 1974:182). Toponimi i antroponimi ove vrste nalaze se u raznim krajevima naše zemlje, ali, prema Imeniku naseljenih mesta u Jugoslaviji toponimi: Kričenovo, Kričići, Kričina, Kričke isključivo su u BiH i Hrvatskoj, što upućuje na zaključak o zapadnom porijeklu antroponima. A takva pretpostavka nalazi potvrdu u činjenici da je u strus. krič = kuznjec = kovač koji radi sa neprerađenom, nečistom gvozdenom masom. Po Fasmeru hica je 'glyba železa pokrytaja šljakom'.
Smatra da se radi o pozajmici od njemačkog: Kritze,Kritzeisen = otpaci željeza (Slovar II1967:378). KriS kao kuznjec1 ima I. I. Sreznevskij (1958) u materijalima za rječnik staroruskog jezika, u dok. iz 1326. godine. Prema tome, Kriči nijesu ni Iliri ni Tračani, kako je mislio V. Ćorović (1933: 25), izvodeći njihovo ime iz krisio, kriisi = crni, crnokosi ljudi, niti su potomci Vlaha kako je mislio Kovijanić (1974: 181-185) već su zajedno sa ostalim zapadnim Slovenima došli na Balkan kao kovači, odnosno kao ljudi koji su po kovačkom zanatu dobili ime i nosili ga dalje, bez obzira na nova zanimanja. Kriči su dovođeni u vezu sa Matarugama ali bez dokaza. Ime Kričan javlja se u nas, po Jirečeku, oko 1300. godine, dakle u prvim javnim spisima. Krički knez Jaroslav upućuje, prividno, na istok ali naselja
Jaroslav i ime Jaroslava nalazimo i u Polablju: Jaroslav 1232, Jaroslaus 1302, Jeroslaus 1310, sve u Rujanu, Jarezlaus 1241 u oblasti Rostoka, Jarislaus 1239, Jerislaus 1241. u oblasti Gistrov (Gustrow), Jaroslaus 1242. u Malhovu (Malchow). U kotorskim spisima javlja se Jaroš u dok. iz 1334. godine ("Edo Bogoe, filius condam Godan et frater Iarossii, habitator Catari" (MC II: 594). Prema tome, Jaroslav, Jaroš je poznato i u nas a komponovano je od: jaryj = vatren, ljut, usrdan, ravnostan i -slav(a)."
Није баш најјасније, али чини се да Ратковић на основу тога што се име Крича чешће јавља на западу некадашње СФРЈ, изводи закључак о западном пореклу. Ако су сеобе ишле са истока, логично је да су досељеници могли донети ово име.
На крају, аутор Криче повезује са Западним Словенима.
Ротковић се осврнуо и на порекло Мацура:
"Ovo o čemu priča Janković, predstavlja trag neke manje etničke skupine koja je iz Poljske kretala ka jugu. Mi smatramo da su to poljski Mazuri, koji su u nas preimenovani u Macure, po istoj onoj logici po kojoj je Knežlaz postao Knežlac. Poljski uticaj na taj dio Crne Gore vidi se po obliku Mišur. Mječislav Karaš (Mieczyslaw Karaš) je u Beitrage zum slawischen onomastischen Atlas (Berlin 1970: 123-132) raspravio antroponimski sufiks - ur, - ura u poljskom jeziku, pa je među brojnim primjerima naveo i Mazur i Myszur i Macur, kao Janczur, Bambur i si. Sve su to oblici karakteristični baš za poljsku antroponimiju. I dok je Bambur (u nas u Pljevljima) po Karasu od bamber, njem. Bauer, Land wirt = zidar, radnik, poljoprivrednik, dotle su ostale varijante izvedene iz imena: Misiura od Miš, Mikolaj; Janczur od Janek, Jan; Macur od Mac, Mateusz; Miszczur od Misz, Miszek, Mikolaj; Činjenica je da se ovakav tip imena javljaju u Crnoj Gori u ograničenom arealu, pa su ga mnogi prvi put i čuli u komediji Đekna (Mišur)."
Такође занимљиво:
"Tako bi, po I. Božiću, Španji otpali sa spiska tzv. 'starih naroda' u Crnoj Gori. U tako veliku starinu, da budu nazvani po Avarima, ne mogu se smjestiti ni Macure, poljskog porijekla, ni Mataruge, albanskog, ni Kriči, zapadnoslovenskog (krič = kuznjec = kovač), ni Macavari (Macavare) jer to su Varikašani iz Pomorja poljskog (vare muku = brašno), njihove Macevare, Mukovari.
Ostatke Avara (Obra) najlakše bi bilo otkriti po rasnom tipu. I zaista, tamo đe smještaju Španje ili Lužane (Bjelopavlići), uporno se priča o ljudima drukčijeg izgleda, pa i o tome da se danas mogu prepoznati Lužani, to jest razlikovati od ostalog stanovništva. M. S. Filipović, koji se posljednji opširnije bavio Bijelim Pavlom, pretkom Bjelopavlića (1948: 168-178, 256-263), dolazi do zaključka da je Bijeli Pavle došao sa istoka ne u vrijeme i poslije turske najezde već u doba Tatara, u XIII v., što bi značilo da se i legendarni ban Lužanin, kod kojega je Pavle služio, mora hronološki smjestiti u isto vrijeme. Bilo bi zaista teško pretpostaviti da je ova titula bana ostala od Avara, a da se nije proširila po Crnoj Gori za 700 godina trajanja. No isto tako ostaje nejasno i utvrđivanje te titule u vrijeme tatarske najezde, koja je trajala vrlo kratko (1241. do Jadranskog mora i 1282. i 1285. u Metohiji). Lužane, inače, Kovačević stavlja u srednji sloj, između Grka, Rimljana, Kriča, Spanja, Bukumira i drugih i bratstva i plemena XV-XVII vijeka. Lužani su, po njemu, 'stari Zećani, koji bi odgovarali srednjevjekovnom slovenskom stanovništvu Zete."
Интересантно да се помињу потенцијални потомци Авара на простору Црне Горе. Сетимо се да је хаплогрупа Q1b тамо присутна у солидном проценту (око 2%). Да ли то могу бити остаци Авара утопљени у неко од племена данашње Црне Горе?
Вратио бих се на Криче за тренутак. Теорију о западнослвоенском пореклу смо помињали још раније, пре него што смо сазнали за везу Крича и J2b1. Међутим, јако је битно да постоји и генетска веза са овим крајевима, што није случај.
Истина, не постоји јака веза ни са југом Балкана, али иако имамо два Немца који припадају кричком кластеру, мислим да је то премало да би се успоставила нека веза са западнословенским простором.