O drugom ogranku Bijeloga Pavla:
Drugi ogranak od Bijelog Pavla Po drugom sinu Bijelog Pavla, Mitru taj ogranak prozvan je Mitrovići. Kao što je izneseno Bubići, jedan od dva ogranka od Bijelog Pavla, rano su se odselili iz Sretnje i naselili se u Martiniće, a Mitrovići se zadržali na starevini. U jednom dokumentu iz 1435. godine pominje se Grubac Pavlović Bjelopavlić iz Gornje Zete, koji je bio od ogranka Mitrovića, i to u vezi poslova trgovine, pozajmica, obaveza zaduživanja i sl. Poslednji dokument u kojem se on pominje datira iz 1458. godine i njime se konstatuje da je on sve svoje obaveze uredno izmirio.
U Dubrovačkom arhivu čuva se jedan dokument iz 1444. godine u kojem se, pored ostalih, pominje i Radosav Dimitrović iz Bjelopavlića, koji je takođe bio od ovog ogranka.
U jednom dokumentu iz 1484. godine opisane su granice imanja Ivana Crnojevića i u njemu stoji da je granica njegovog imanja sa istočne strane prema Mitrovićima stojala ovako –„Počevši na Bovan i otole na Ljubovenu Glavu, i otole na krst Ratkovik posred Galića i ot krsta na Galinštak na vodu, i ot vode na Grbavi Dub i otole među Poljica i Glatke i otole na Studeno, otole na Vukdraže Katunište”.
O potomcima Mitra Pavlovog Novak Stanišić u Ljetopisu piše: „Mitar je imao četiri sina: Pavka, Petrušinu, Nikolu i Kaletu. Najviše je potomaka od Pavka i Petrušine. Pavko je imao Đurđa i Braja. Od Braja su Brajovići, sa brojnim ograncima.Đurđe je imao Raslava. I za njega kažu da je bio oženjen kćerkom Ivana Crnojevića, pa ga je Ivan postavio za vojvodu i dao mu upravljanje svoje zemlje u Brijestovu. Predanje kaže da su Ivanove sluge, koje su živjele u Brijestovu, pravile nasilje po okolini što je Bjelopavlićima teško padalo. Kad Bjelopavlićima to dosadi, oni dovedu Turke iz Pljevalja koji ove silnike pobiju, a Bjelopavlići Ivanovo imanje razgrabe i stoku zaplijene. Ivan je za to Raslava smatrao odgovornim, pa ga pozove na odgovornost i pogubi. Raslav je imao dva sina, Jovana od koga su Jovanovići i Pavića od koga su Pavićevići, dva velika i jaka bratstva u Bjelopavlićima.
Nikola je imao Matijaša i Tomaša. Od prvog su Đurovići i Vojvodići, a od drugog Tomaševići, Braletići i Dragovići. Od Kalete su Kalezići.
Petrušina je imao sina Kalimana, a ovaj Lapa, Gruba, Razu od koga su Razići i Đura od koga su Bogićevići. Od svih Kalimanovih sinova najviše potomaka ima od Lapa. On je imao dva sina, Radonju od koga su Radonjići i Gojaka koji je imao Kaluđera (Maksima), Milenka, Staljena i Lala.
Kaluđer je imao pet sinova: Boška od koga su Boškovići; Radula od koga su Radulovići i Pajovići; Vuka od koga su Vukovići, Đelovići, Velaševići, Novakovići i Begovići; Vuja od koga su Vujovići i Sekula od koga su Sekulići.
Maksim, koga su zvali Kaluđer imao je od druge žene dva sina: Sekulu (po ocu su ga zvali Maksim, čije su potomstvo zvali Mrčajići) i Šćepana, a po njegovom sinu Savi koga su zvali Gara, potomci su prozvani Garašani.
Autor dalje piše: „Od Gruba Kalimanova je jako bratstvo Grupkovića, koje je izdijeljeno na manja bratstva: Lakiće, Šaletiće, Vujiće, Škeroviće, Žunjiće, Ćipoviće, Đuroviće i dr.
Od Milenka su Šaranovići, Pavličići, Kadići i Pelevići, a od Staljena Gojakova Staljenovići, koji se dijele na tri manja bratstva – Pešiće, Vekoviće i Turoviće. Od Lala su Lalevići.
Mitrovići zahvataju središnji dio plemena i imaju oko 1300 kuća. Kao što se vidi, oni su se brže razvijali od Bubića, pa su zato znatno i brojniji”.
Novak Stanišić ukazuje na slučajeve nepouzdanosti narodnog predanja, a jedno od njih odnosilo se na tri kćerke koje su po tom predanju bile udate u Bjelopavlićima; da je Ivan svoje zetove postavio za vojvode, povjerio im svoja imanja na upravljanje i na kraju svu trojicu pogubio: „Iz istorije je poznato da je Ivan Crnojević imao dvije kćerke i da ni jedna od njih nije bila udata u Bjelopavlićima. Ovo pokazuje koliko narodno predanje može biti nesigurno. Motivi koji su naveli Ivana Crnojevića da u Bjelopavlićima pobije toliko ljudi, bili su sasvim druge prirode nego što to pokazuje narodni predanje”. Ivan Crnojević 1479. godine, osjećajući se nesigurnim, napusta Crnu Goru i seli se za Italiju. Vraća se tek poslije smrti Mehmeda 2. 1481. godine, kada oslobađa sa svojim ratnicima krajeve oko Lovćena... On se tada približio novom sultanu, Bajazitu 2. postao njegov vazal i pristao da mu plaća harač u iznosu od 700 dukata. Na taj način on se obezbijedio od turskih napada, ali su ga pritiskivale finansijske teškoće. Trebalo je plaćati sultanu veliki harač, a uz to je tih dana počeo da zida Obod, zatim grad Soko u Lješanskoj nahiji i 1484. godine Cetinjski manastir. Sve je to iziskivalo velika novčana sredstva, a on je bio siromašan vladar. Prihodi sa njegovih brojnih imanja, koji su se nalazili u krajevima koje su držali Turci, bili su presahli”. Po nekima tada je Ivan Crnojević naredio svojim slugama da, kao i Turci, kupe od siromašnog naroda harač. Najvjerovatnije se zato i desio onaj poznati događaj u Brijestovu kada su silnike Ivana Crnojevića pobili i razurili njegova imanja, a potom se na njih naselili Bubići. On posle toga šalje vojsku pri čemu su mnogi Bjelopavlići stradali.