Синиша, ево и мало опсежнијег приказа истраживања Живка Микића (тема је таква да овај текст може да буде постављен и под темом``Антропологије``). Интересантно је и тумачење узрока антрополошких промена до којих долази у том периоду Неолита, које се тумаче не миграцијама и генским доприносом других народа (који би утицао на фенотипску експресију) већ микроеволутивним процесима. Ту је прича помало недоречена, јер тумачење може да одведе у антрополошки ламаркизам, што се често и дешава, нарочито на овом пољу истраживања.
ANTROPOLOŠKE PROMENE TOKOM NEOLITA
U Jugoslaviji antropološka ispitivanja Neolita su novijeg datuma, mada su npr. u Srbiji neolitski skeleti nalaženi prilikom arheoloških iskopavanja već početkom ovog veka. U celoj zemlji broj neolitskih nalazišta antropološkog materijala iznosi 28 sa ostacima oko 270 skeleta (zaključno sa 1988.godinom). Ili detaljnije, na tlu Srbije je rekognosciranjem i iskopavanjem evidentirano oko 160 neolitskih nalazišta (prema katalogu: The Neolithic of Serbia, The University of Belgrade – Faculty of Philosophy, Belgrade 1988), 1988), od kojih je svega 18 dalo antropološke ostatke oko 200 individualnih skeleta pretežno starijih osoba ili dece u najranijem životnom dobu. Razlog ovakvoj situaciji, svakako bar jednim delom leži u činjenici, da do danas (osim eventualno Botoša i Gomolave) nije nađena nijedna druga neolitska nekropola. Svi do sada otkriveni skeleti nađeni su u okviru neolitskih naselja i svakako da predstavljajusamo izbor određenih individua i njihovih sahrana. Međutim, zbog nepostojanja antropološke tradicije i škole u Jugoslaviji, prve obimnije antropološke studije o neolitskom stanovništvu vezane su za strane stručnjake. Godine 1969. Janos Nemeskeri, Budimpešta, objavljuje studiju o stanovništvu Lepenskog Vira, a 1957. i 1971.godine Ilse Schwidetzky (Mainz) objavljuje studije o starčevačkim skeletima iz Vinče. Potom su usledili radovi Zsuzsane Kiss-Zoffmann (Budimpešta), Srboljuba Živanovića (Novi Sad), Živka Mikića (Beograd) i Slavice Radosavljević-Krunić (Beograd).
Kao što je već istaknuto, broj nalazišta u Srbiji sa kojih potiče neolitski antropološki materijal je znatno veći (videti arheološki pregled i u: Garašanin, M. 1956) od sadržaja koji će biti prikazan u ovom prilogu, jer skeleti sa starijih iskopavanja ili nisu podignuti sa nalazišta, ili, ako su podignuti – vremenom im se gubi svaki trag. Tako ostaje 18 nalazišta sa tla Srbije iz čijih protostarčevačkih, starčevačkih i vinčanskih slojeva potiču ostaci oko 200 skeletnih individua (videti kartu 1).
Lepenski Vir ima kulturnu stratigrafiju koja se deli na nekoliko slojeva. Kulturi Lepenskog Vira pripada stratum Proto-Lepenski Vir. Lepenski Vir I i II, a neolitskoj protostarčevačkoj i starčevačkoj kulturi odgovara stratum III/a, odnosno III/b. Sa Lepenskog Vira potiču skeletni ostaci oko 170 individua iz nekoliko praistorijskih epoha. Preliminarnu antropološku studiju je dao J. Nemeskeri (1969), u trenutku kada je bilo iskopano 85 grobnih celina. Zaključuje da od pomenutog broja 14 pripada deci u uzrastu inf. I i II, 3 su u subadultom uzrastu, a 68 pripada individuama uzrelim godinama života. U smislu podele po polovima 32 su muška skeleta, 29 pripada ženama, uz 7 skeleta neutvrđenog pola zbog slabog stepena očuvanosti. Prema očuvanosti 29 skeleta je uključeno u celovitu antropološku analizu. Na osnovu njih J. Nemeskeri izdvaja dve bioantropološke kategorije. – U grupu A uključeni su najstariji antropološki nalazi (kao npr. skeleti broj 7/1, 7/11, 45/a, 45/đ i 69). U grupu V uključeni su nalazi iz proto-starčevačkog i starčevačkog sloja. Konstatuje da grupa A odgovara Cro-Magnon tipu ljudi sa robustnom i gracilnom varijantom. Grupa V je u celini pripisana Mediteranskom tipu ljudi takođe sa robustnom i gracilnom varijantom.
Potom sledi nekoliko antropoloških radova o Lepenskom Viru novijeg datuma. Zs. Kiss-Zoffmann (1984) je obratila pažnju na unutrašnju strukturu ove populacione grupe, a I. Schwidetzky i Ž. Mikić (1988) obrađuju proces gracilizacije u sklopu fenomena neolitizacije sa bioantropološkog aspekta. Zaključuju da je to autohtoni mikroevolucioni proces koji je mogao rezultirati promenom koštane građe. Kao tipični proto-starčevački (iz sloja 111/a) izdvojeni su skeleti broj 18, 48, 73 i 83/a. Utvrđeno je da pripadaju robustnoj mediteranskoj varijanti, kao i činjenica da je gracilnost više izražena kod skeleta iz mlađeg, klasičnog starčevačkog sloja (111/6).
Ajmana se nalazi kod Male Vrbice u Đerdapu. Tokom višegodišnjih arheoloških iskopavanja otkrivena je grobnica sa 17 skeleta zatečenih u zgrčenom položaju. Pripadaju naselju ranog neolita koje se datuje u period oko 5500.godine stare ere i odgovaraju krugu direktnih naslednika kulture Lepenskog Vira. S. Radosavljević (1986) je utvrdila da od pomenutih 17 skeleta dečjem uzrastu odgovara 12, a odraslim osobama ukupno 5 – 3 muškarca i 2 žene. Prema svojim morfološkim karakteristikama lobanje ovih odraslih individua su tipološki vrlo heterogene. Tako npr. lobanja broj 11 je brahikrana, a ostale odgovaraju gracilnom dugoglavom mediteranskom tipu. Dominiraju niske visine tela. Žena iz groba broj 8/a je bila visoka 162 cm, žena iz groba broj 11 oko 163 cm, a muškarac iz groba broj 9 oko 170 cm, itd.
Divostin je selo pored Kragujevca, u kome je locirano i samo neolitsko nalazište. Sistematskim iskopavanjima u okviru naselja otkriven je jedan skelet koji pripada proto-starčevačkoj fazi. Obradila ga je Zs. Kiss-Zoffmann i okarakterisala kromanjonskim taksonom sa izvesnim mediteranskim odlikama (Zoffmann–Kiss, 1976).
Kamenjar se nalazi kod Niša, između sela Merošine i Rožine. Prilikom kopanja temelja jedne kuće naišlo se na ostatke starčevačke i vinčanske keramike, i ljudske kosti. Arheolog N. Đurić (Narodni muzej, Niš) je izdvojila jednu lobanju kojuje pregledao Ž. Mikić. Zbog izraženog robusticiteta smatra da najviše odgovara protostarčevačkoj fazi na ovom lokalitetu.
Rudnik Kosovski se nalazi na severoistočnom rubu Metohijske kotline, neposredno ispod južnih padina planine Mokre. Prilikom iskopavanja J. Glišića (Muzej Kosova, Priština 1984. godine; arheološki materijal nije publikovan) otkriveno je 5 pokojnika u zgrčenom položaju. Locirani su izvan kuća, ali u okviru naselja, na dnu jedne plitko ukopane jame. Nađeni arheološki materijal iz ove jame je homogen po svojoj kulturnoj i relativno hronološkoj pripadnosti. Može se pouzdano datovati na prelaz iz faze Protostarčevo u fazu Starčevo I-a.
Antropološki materijal sa ovog nalazišta je pregledao Ž. Mikić (1989). Najbolje je očuvan skelet iz groba broj 1 (slika 1). Pripada gracilnom muškarcu starom preko 45 godina života. Telesna visina mu je iznosila oko 160 cm. Skelet broj 2 pripada subadultoj osobi ženskog pola (najviše do 19 godina). Skelet broj 3 takođe pripada zreloj ženi visokoj oko 154 cm. Pol skeleta iz groba broj 4 je takođe ženski, a životni vek joj je iznosio preko 30 godina. Skelet iz groba broj 5 je sasvim slabo očuvan, tako da polna pripadnost ne može da se utvrdi.
Lepenski vir III/b. Skeleti iz ovog sloja eponimnog nalazišta kulture Lepenskog Vira odgovaraju klasičnoj starčevačkoj fazi. Najbolje očuvani skeleti, kao npr. broj 8, 32/a i 88, pokazuju izrazitu gracilnost kako lobanje, tako i postkranijalnog skeleta. Zajednički antropološki imenitelj im je gracilni mediteranski tip (Mikić, 1981).
Padina je locirana kod ulaza u Gornju klisuru Đerdapa, nekoliko km uzvodno od Lepenskog Vira. U kulturnoj stratigrafiji ima 4 sloja, od kojih drugi pripada neolitu sa Starčevo-Cris keramikom. Međutim, antropološki nalazi iz ovog sloja sasvim su malobrojni za obimniju antropološku obradu. Nalaze iz starijeg sloja publikovao je S. Živanović (1975).
Velesnica se nalazi kod Kladova, takođe, u Đerdapu. U naselju starčevačke kulture otkrivena su 3 groba, s tim što je grob broj 2 sadržavao ukupno 7 skeleta. U prvom grobu nađen je skelet malog deteta, a u trećem ostaci odrasle žene. Drugi grob je sadržavao skeletne ostatke 1 odraslog muškarca, 4 odrasle žene i 2 deteta. S. Živanović (1986) zaključuje da „svi skeleti pripadaju paleolitskoj populaciji tipa Padina". Mada je ovaj skeletni materijal slabo očuvan, treba istaći pojedine antropološke mere. Tako npr. žena označena brojem 2/a već ima lobanjski indeks brahikranih vrednosti, žena broj 2/b je dolihokrana, žena 2/d je vrlo visok mezokran i u uzrastu maturus je bila visoka svega oko 150 cm, itd.
Zlatara se nalazi oko 50 km severozapadno od Beograda, u blizini Rume. Prema podacima koje je saopštio V. Leković (1985), unutar relativno velikog naselja starčevačke kulture nađena su 3 groba sa skeletima u zgrčenom položaju. Njihovu antropološku obradu je preuzeo Ž. Mikić (1989).
Zaključuje da skelet iz prvog groba pripada detetu starom oko 6 godina, skelet iz groba broj 2 muškarcustarom do 40 godina, a skelet iz groba broj 3 ženi čija starost u trenutku smrti nije prelazila više od 50 godina života (slika 2). Skeleti ovih odraslih osoba su relativno dobro očuvani, tako da je utvrđeno da je muškarac bio visok oko 165 cm sa lobanjom čiji cerebralni indeks leži na granici dolihokranije i mezokranije. Izračunata telesna visina žene iznosi 153 cm, a lobanjski indeks joj je već visoki brahikran. Gracilnost koštane građe je najviše izražena u modelaciji postkranijalnih kostiju.
Starčevo se nalazi u blizini Pančeva, nedaleko od Beograda. Prilikom iskopavanja na ovom eponimnom lokalitetu kulture starijeg neolita 1932. godine, naišlo se na 3 skeleta u zgrčenom položaju. Kako navodi V. J. Fewkes (1935) dva skeleta su zatečena u sloju jama, dok treći potiče iz kulturnog sloja. Međutim, ovaj antropološki materijal nije sačuvan za antropološku obradu.
Tečić se nalazi kod Rekovca, u blizini Kragujevca. Tokom arheoloških iskopavanja 1965. godine otkrivena su 2 starčevačka skeleta u zgrčenom položaju (Galović, 1968). Nažalost, ni ovi skeleti nisu sačuvani za antropološku obradu.
Vinča se nalazi oko 15km jugoistočno od Beograda, na samoj obali Dunava. Predstavlja eponimni lokalitet mlađeg neolita. Prvi ljudski skelet je otkriven 1911.godine na dubini 8.75t, a na koji su se u ranijoj literaturi osvrnuli N. Županić (1919) i V. Lebzelter (1929). Kasnije iskopanih deset skeleta, koje je u starčevačkom sloju zemunica otkrio M. Vasić, obradila je antropološki I. Schwidetyky 1937.godine. Međutim, ovi antropološki nalazi su stradali prilikom bombardovanja Beograda u II svetskom ratu, tako da je 1956.godine usledila još jedna antropološka obrada I. Schwidetyky (1957, 1971/72). Prilikom te revizione obrade utvrđeno je da su sve lobanje jako oštećene, a njihovi ostaci su identifikovani zahvaljujući očuvanim prvobitnim oznakama.
Sve lobanje iz starčevačkog sloja u Vinči (nađene u tzv. Kammergrabu) svrstane su u mediteranski antropološki tip. Unutar ove grupe neolitskog stanovništva je konstatovana velika varijabilnost antropoloških pokazatelja, kako između robustnih i gracilnih formi, tako i između dolihokranije i brahikranije. Ova serija zapravo predstavlja jedan kompleks praistorijskog stanovništva kod koga je proces gracilizacije relativno rano započet.
Obrež je selo u Sremu, u čijem delu „Baštine" na obali reke Save prilikom zaštitnih arheoloških iskopavanja 1958.godine, u nasipu između dveju starčevačkih jama, nađen je dečji skelet u zgrčenom položaju. Prema podacima B. Bruknera (1966) početak ovog naselja pripada fazi Starčevo IIb. Isti autor navodi i antropološke podatke koji se odnose na očuvane delove skeleta, ali bez utvrđene individualne starosti tog deteta.
Ušće Kameničkog potoka se nalazi na izlazu iz Novog Mihajlovca prema Negotinu. To je zapravo terasa na samoj obali Dunava, na kojoj su tokom arheološkihiskopavanja 1980. i 1981. godine nađena 2 skeleta u zgrčenom položaju. Kako navodi S. Stanković (1986), ovi skeleti su hronološki sinhroni i odgovaraju ranom starčevačkom horizontu.
Ove antropološke nalaze je pregledao Ž. Mikić (1989). Za prvi skelet konstatuje da pripada muškarcustarom do 40 godina života. Njegova lobanja ima vrednosti cerebralnog indeksa na granici mezo- i brahikranije, a telesna visina nije mogla da bude izračunata zbog fragmentovane očuvanosti postkranijalnih kostiju. Što se tiče antropo-tipologije, svrstan je u tipične gracilne mediterance.
Drugi skelet sa ovog nalazišta je bio toliko slabo očuvan, da nije mogao biti ni podignut za antropološku obradu.
Golokut–Vizić se nalazi u Sremu, na severnim padinama Fruške Gore. Prilikom nedavnih arheoloških iskopavanja, prema navodima J. Petrović (1986) otkriven je jedan starčevački zgrčenac. Zs. K. Zoffmann (1986/87) dalje konstatuje da je ovaj skelet jako fragmentovan i pruža minimum antropoloških mera. Po svojim morfometrijskim karakteristikama uklapa se u antropološki krug Starčevo-Cris kulture.
Donja Branjevina se nalazi pored Odžaka u Bačkoj. Antropološke nalaze iz starčevačkog sloja obradila je nedavno Zs. Kiss–Zoffmann (1982/ 1983). Zbog slabe i nekompletne očuvanosti samo zaključuje da se radi o jednoj fragmentovanoj lobanji odraslog muškarca, i jednog deteta, starog oko 7 godina.
Gomolava se nalazi pored sela Hrtkovaca, na samoj obali reke Save. Neolitski skeleti vinčanske kulture nađeni su na ovom lokalitetu u dva maha. Godine 1973. otkrivena su 2 skeleta u zgrčenom položaju, a datovani su u fazu Vinča-Pločnik. Obradila ih je Zs. K. Zoffmann (1972- 1973). Konstatuje da prvi skelet odgovara muškarcu starom između 30 i 40 godina, i svrstava ga u dolihokrani mediteranski antropološki tip. Drugi skelet takođe pripada muškarcu čija se individualna starost kreće između 31 i 35 godina, a antropološka pripadnost odgovara kromanjonskom tipu.
U nastavku iskopavanja 1975–1977.godine otkriveno je još 25 skeleta datovanih u kasno razdoblje vinčanske kulture. I ove skelete je obradila Zs. K. Zoffmann (1986/1987). Konstatuje da je 20 skeleta očuvano za antropološku obradu, od čega 12 pripada odraslim muškarcima, samo 1 skelet je ženskog pola, uz 7 dečjih skeleta pretežno najmlađeg uzrasta. Dalje je utvrđeno da ovi muški skeleti pripadaju mediteranskom (gracilna varijanta), nordijskom, kao i kromanjonskom tipu.
Upoređeno pomoću Penrozove distance sa ostalim raspoloživim neolitskim stanovništvom šireg geografskog područja, pokazalo se da antropološka serija sa Gomolave pripada tzv. „srednjoevropskoj grupi", zajedno sa ostalim neolitskim antropološkim nalazima Karpatskog basena, Bečke i Češke kotline.
Mostonga IV – Moštanica je lokalitet u severnoj Bačkoj, ublizini Odžaka. Prema saopštenju Zs. K. Zoffmann (1982/83) konstatovan je jedan vinčanski grob čiji antropološki sadržaj čini jedan dečji skelet u uzrastu 13/15 godina.
Bogojevo – Bancelapas je arheološko nalazište locirano takođe u severnoj Bačkoj, u blizini obale Dunava. Zs. K. Zoffmann (1982/83) obrađuje jedan skelet koji se okvirno datuje u vinčansku kulturu. Konstatuje da se radi o skeletu odraslog muškarca, koji po svojoj morfologiji najviše odgovara gracilnom mediteranskom tipu.
Заједничко за све поменуте ауторе који су се у новије време бавили антрополошком проблематиком неолита, јесте чињеница да је првенствено обраћена пажња на биоантрополошке процесе као што су феномен неолитизације, процес грацилизације и процес брахикранизације.
Сумирано, неолитизација са биоантрополошког аспекта је резултирала измењеном антрополошком сликом становништва у односу на мезолит, али не због великих миграција, него насупрот – због одређених микроеволутивних промена. Конкретно, показало се да измењени социо-економски услови, на првом месту прелазак са исхране богате протеинима (печенo месо/риба) на кувану исхрану богату минералима и витаминима (млеко/житарице) морао је да остави трага и на конституцију скелета, тако да на широком простору антропологија констатује доминацију медитеранског типа људи са разним варијететима (који су могли бити и географски условљени као резултат једног вида адаптације).
Први почеци процеса грацилизације (олакшавање коштане масе која учествује у грађи једног скелета), као што се могло видети из претходног текста, везују се за старији неолит. Редовно га прати и низак раст оба пола. У односу на позно мезолитско становништво, које одликује робустна грађа и висок раст, до класичних старчевачких скелета грацилне грађе и већ ниског раста, аутор сматра да је требало да прође 35/40 генерација, које су изнеле ударне ефекте процеса грацилизације. У глобалном рачуну за то је потребно време од око једног миленијума.
Процес брахикранизације означава промену алометријских односа на лобањи човека.
Конкретно, људска лобања се временом скраћује на рачун повећања ширине и висине. Према антрополошком материјалу нађеном на тлу Југославије, а и шире, видело се да најстарије брахикране лобање потичу из неолитског периода. У Србији то су налазишта Лепенски Вир, Ајмана, Велесница, Златара/Рума, Винча (слојеви протостарчевачке и старчевачке фазе средњобалканског неолита). Временом се број оваквих лобања повећава, тако да у каснијим периодима већ имамо антрополошке серије које су у просеку брахикране. Овај биоантрополошки процес са мањим прекидима траје од Неолита до Савременог доба, јер је рецентно становништво Југославије једно од групација са најизраженијим индексом брахикранизације уопште (Mikić, 1981). Археолошки аспекти проблема неолита Балкана недавно су широко дискутовани на симпозијуму Винча и њен свет – Подунавље између 6000 и 3000.године старе ере, што ће показати и одговарајућа публикација.