Поента је да се тада овим људима веровало малтене безрезервно.
No mi danas ne moramo. I ne postoji nikakav razlog za vjerovati Karanovićevoj prepričanoj tradiciji umjesto tradiciji koju nam prepričava Sergius. Nikakvu dodatnu težinu nema činjenica da je Karanović bio kustos ZM u Sarajevu.
Е да је среће па да је тако у свим нашим крајевима могло. У највећем броју су то биле пасивне области где се своди доста тога на усмену предају
U većini krajeva se debelo moglo. I to još mnogo više prije 100 godina kad je toliko građe kasnije uništene još bilo na životu. Nitko nije spriječavao Karanovića da istraži i arhiv, samo je puno jednostavnije i brže ići od sela do sela i propitkivati pamtiše. Da je "Pounje u Bosanskoj Krajini" odrađeno
i skupljanjem narodne tradicije
i analizom pisanih izvora, Karanović bi ga pisao 10-15 godina. No, bilo bi puno bolje.
Da ne skrećem previše s teme, navest ću kraći primjer. Obren Đurić Kozić je još prije Velikog Rata skupljao tradiciju po selima u Popovu koju je kasnije objavio Jevto Dedijer u svojoj "Hercegovini." 1930-ih je Ljubo Mićević ponovno skupio tradiciju za čitavo Popovo. Kako je on ubijen za vrijeme slijedećeg rata, tako je njegove bilješke sredio Milenko Filipović i objavio 1959. u knjizi "Popovo u Hercegovini." Filipović je terenskom istraživanju dodao 2-3 manja pisana izvora, i na tom se sve završilo.
Neću sad ulaziti i mnoge greške u tom radu, već evo jedne naravno nepotpune liste izvora koji su mogli biti korišteni i 1910. i 1930. i od kojih su mnogi do danas bar dijelom objavljeni.
Popovo je podijeljeno na dvije katoličke župe. Sama župa Popovo ima matice od 1709. a župa Ravno od 1828. Najbliža župa u Dubrovačkom Primorju je Lisac, ima matice od 1667. i u njima je masa upisa Popovaca. I gradske župe u Dubrovniku sadrže mnoge upise Popovaca. Postoje i knjige koje se zovu "Stati liberi" u kojim se navode osobe iz osmanskog zaleđa Dubrovnika koje se žene ili udaju u Dubrovniku. Svi katolici(ali i preobraćeni pravoslavci) iz zaleđa su morali dokazati da su slobodni, tj. da u Hercegovini nisu bili vjenčani. Rezultati ovog procesa koji je najčešće uključivao svjedoke zbog manjka matičnih knjiga u Hercegovini su upisivani u ove knjige i na njih se kasnije osoba mogla pozvati kao dokaz svoje "slobode." Najstarije knjige pokrivaju period od 1665. do 1698.
Pravoslavni manastir Zavala je posjedovao arhiv koje je spaljen za vrijeme Drugog svjetskog rata. U arhivu su postojale liste manastirskih kmetova, liste davanja manastiru, kao i čitulje.
Stonska kancelarija ima sudske dokumente od 1300. naovamo. Često se spominju Popovci koji duguju pojedinim Stonjanima, ali i obratno. Radi se o ljudima sve tri vjere, pa je osobito vrijedno.
U arhivu u Dubrovniku je masa građe u kojoj se spominju pojedini Popovci koji su trgovali s dubrovačkim podanicima, sporili se s njima, krvili se s njima, i imali sve moguće odnose koje bi očekivao od susjeda u ta vremena.
Franjevački samostan u Mostaru ima haračke popise iz XVIII i XIX stoljeća sela oko Blagaja i u Popovu. Arhiv Hercegovine ima i prijevode sidžila ljubinskog i stolačkog kadije iz istog vremena.
Nije problem što se nije moglo, već što se nije htjelo jer se slijepo vjerovalo narodnoj tradiciji, kojoj se i danas previše vjeruje.
