Ово је наставак тог текста
Intervju – dr Biljana Stojković, Katedra za genetiku i evoluciju, Biološki fakultet u Beogradu: Prelazne forme naših rigidnostiMada pomalo kontroverzno, jedno evolucionističko istraživanje o potpuno mešanom poreklu ljudi koji žive na različitim teritorijama Balkana izazvalo je veliku pažnju, igrom slučaja, usred Godine Darvina. O pozadini tih podataka koje je objavila švajcarska kompanija "iGenea", njihovim posledicama i genealogiji uopšte, sa evolucionistkinjom Biljanom Stojković sa Katedre za genetiku i evoluciju na Biološkom fakultetu u Beogradu, razgovaramo u bašti "Ruskog cara", nedaleko od palate "Albanija", gde odnedavno nema turske kafe, ali se zato može dobiti irska, dok se uz neprijatnu englesku kišu čuje ne toliko neprijatna italijanska muzika. "Princip genealogije, kao istraživanja ‘evolucione istorije polimorfizma’ nekog gena, veoma je jednostavan i bazira se na grupisanju, korak po korak, najsličnijih alela", kaže za "Vreme" Biljana Stojković. "Naime, kada se analiziraju pojedinačni geni u savremenim organizmima neke populacije ili vrste, uočava se prisustvo različitih varijanti istog gena (aleli) kod različitih jedinki. To označavamo kao varijabilnost, a prisustvo različitih alela u populaciji predstavlja polimorfizam tog gena. Pošto smo upoznati sa mehanizmima putem kojih nove varijante nastaju i nestaju iz populacije, njih smo iskoristili da bismo priču o polimorfizmu nekog gena vratili unazad kroz evolucionu istoriju."
"VREME": Kako se izvodi to posmatranje prošlosti u genima?
BILJANA STOJKOVIĆ: U prvom koraku, grupisaćemo parove alela koji se najmanje razlikuju (na primer, po samo jednom nukleotidu u celoj sekvenci gena) jer podrazumevamo da ih je razdvojio samo jedan mutacioni događaj u skorijoj prošlosti. Zatim grupišemo parove koji nose sledeći nivo najmanjih razlika, odnosno one koje su razdvojila dva mutaciona događaja, pa tri i tako dalje – sve dok ne stignemo do jednog predačkog i najstarijeg alela od koga je potekao čitav uočeni polimorfizam analiziranog gena. Pošto stopu mutacija prilično lako možemo da utvrdimo, kada iz genealogije izračunamo broj generacija potrebnih za "slivanje" do poslednjeg zajedničkog pretka svih alela, lako ćemo odrediti i vreme kada je nastao čitav savremeni polimorfizam tog gena.
Zašto se u istraživanju "iGenee" pratilo geografsko prostiranje baš ta dva markera – Y hromozoma i mitohondrijalne DNK (mtDNK)?
Studija o kojoj je toliko bilo reči poslednjih nedelja zasniva se na analizi specifičnog regiona na Y hromozomu i dva hipervarijabilna regiona u mitohondrijalnom genomu (HV1 i HV2). Postoje dve važne stvari koje ove genetičke markere čine validnim za pitanje koje se ovde postavlja, a to je poreklo. Prvo, ti genetički markeri nemaju efekat na preživljavanje svojih nosilaca, pa će, stoga, prisustvo različitih varijanti u nekoj populaciji zavisiti samo od stope mutacija i stepena mešanja sa drugim populacijama u kojima je mutacija mogla nastati. Za potrebe genealoških analiza veoma je zgodno što se oba tipa genetičkih markera ne mešaju sa drugim hromozomima u procesima mejoze kada nastaju gameti koji će dati narednu generaciju. Mitohondrijski genom nema parnjaka sa kojim bi se rekombinovao, dok svega oko pet odsto Y hromozoma može da se meša sa parnjakom X hromozomom kod muškarca (setite se da muškarci imaju X i Y polne hromozome).
Da li to inače omogućuje onu prilično komplikovanu podelu ljudi na haplogrupe?
Čitavi dugački regioni genetičkog materijala koji smo pomenuli, haplotipovi, prenose se generacijama bez narušavanja sekvence i njihova varijabilnost zavisi samo od mutacionih događaja koje pratimo, a koji su prilično retki. U eri ekspanzije molekularne antropologije, naročito u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, napravljene su velike internet baze različitih haplotipova. Na osnovu određenih karakterističnih nukleotidnih mesta, definisane su veće haplogrupe čije se poreklo vezuje za populacije ljudi u određenim geografskim lokacijama.
Kako se tako definisane haplogrupe uopšte vezuju za drevne narode, Vikinge, Hune, Ilire, Slovene...?
Pomoć u vezivanju konkretnih haplogrupa za određeni drevni narod pronalazi se u podacima iz daleke istorije i arheologije. Kada se prihvate određeni istorijski podaci o geografskoj lokaciji nekog drevnog naroda, najčešći haplotipovi kod savremenih ljudi u tom regionu smatraće se genetičkom odrednicom davnog plemena. Prisustvo takvog haplotipa u nekom drugom savremenom narodu ukazivaće nam da je bilo mešanja i da su takvi haplotipovi, najčešće poreklom iz većeg broja tih drevnih naroda, predstavljali genetičku osnovu za ono što danas u geopolitici nazivamo ovaj ili onaj narod. Analize nam pokazuju da su ideje o "genetičkoj čistoći" bilo kog savremenog naroda, a posebno u Evropi, potpuno pogrešne. Posebno je zanimljiv pretpostavljeni Y haplotip Džingis-kana koji je rekonstruisan na osnovu istorijskih podataka i genetičkih analiza mongolskih područja. Pokazalo se da haplotip Džingis-kana učestvuje u Y genskom fondu svih savremenih muškaraca sa skoro 0,5 odsto, a u regionu Mongolije čak sa osam odsto. To objašnjavamo time što nam istorijski podaci govore da je Džingis-kan imao jako veliki broj dece sa ženama u svim područjima koje je osvajao, kao i njegovi potomci.
Da li, genetički posmatrano, individualne razlike nadilaze podele na etnose?
Svaka dosadašnja analiza ljudske vrste, bez obzira na broj i tip gena koji je obrađen, nedvosmisleno ukazuje da individualna varijabilnost čini 85–95 odsto ukupno uočene varijabilnosti. Razlike između populacija unutar regiona iznose, u ukupnoj varijabilnosti, svega 1–9, a između regiona 8–15 odsto. Definitivno, individualne razlike nadilaze bilo kakve podele na etnose; značajno prevazilaze čak i podele na veće grupe koje nazivamo rasama.
Kako, zapravo, razlikujemo mušku, a kako žensku liniju nasleđa?
Pošto se Y hromozom prenosi samo sa oca na sina, na ovaj način se prati "muška linija nasleđa". Mitohondrije se prenose samo sa majke na potomstvo, što ukazuje na "žensku liniju nasleđa". Dodatno, pošto se analiziraju posebno "muška" i "ženska" linija, možete dobiti rezultat da vam je majčinsko vezano za jedan, a očinsko za neki drugi drevni narod (na primer, Ilire i Vikinge). Evoluciona i geografska istorija mitohondrijalnih i Y genetičkih markera može biti sasvim različita zbog specifičnih običaja naroda. Procenjuje se da je oko 70 odsto savremenih društava ljudi patrilokalno – žene su te koje nakon venčavanja odlaze da žive u mladoženjinom mestu (selu).
Kako objašnjavate reakcije na rezultate istraživanja kampanje "iGenea"?
Naši mediji su pominjali da su Srbi "dominantni Sloveni" zato što imaju 30 odsto haplotipskog uticaja koji se vezuje za stare Slovene, pri čemu su prećutali podatak da Mađari imaju 35 odsto ovog uticaja. Ne mislim da je bilo koji od ovih procenata bitan, posebno što će sigurno biti menjan, ali to jako dobro ilustruje potrebu da se izvlače jednostrani i netačni zaključci koji neguju neku usađenu mitologiju. Naravno, potpuno je pogubno što se naučni rezultati izvlače iz konteksta i zloupotrebljavaju. Što je nivo obrazovanja niži i društveno negovanje ksenofobne ideologije veće, a to je trenutno stanje u svakoj državi ovog regiona, biće izraženije izopačeno tumačenje naučnih rezultata. Nije redak slučaj da i sami naučnici podlegnu takvim društvenim kretanjima.
Zajedno sa kolegama sa Biološkog fakulteta pokrenuli ste čitav niz akcija koje će Godinu Darvina obeležiti. Koliko je Darvin značajan za nas danas?
Čitav projekat 200 godina Darvina usmeren je ka upoznavanju stanovništva o tome šta je savremena biologija i koliko nam je značajna, a Darvin je nit koja je utkana u svaki njen segment. Rekla bih da slavljenjem Darvina mi promovišemo čitavu nauku. Darvin je bio taj koji nam je pokazao da još jedna iskustvena stvar, nešto što svakodnevno uočavamo, predstavlja osnovu za razumevanje evolucije života. To je najvažniji element njegove teorije – individualna različitost. Nije nevažno što se jedinke, ma kojoj vrsti pripadale, međusobno razlikuju. To nam govori da grupe koje smo napravili nisu tako rigidne, njihove granice se rasipaju, između njih postoje prelazni oblici. Vrste koje smo danas definisali su nekada, u daljoj ili bližoj prošlosti, bile podvrste; današnje podvrste će u budućnosti biti dobre vrste, ili drugim rečima "uhvatili smo ih na delu" evolucije ka nekoj novoj formi. Kada bi se vratili u prošlost od pre sto miliona godina u "doba dinosaurusa", naša biološka klasifikacija izgledala bi potpuno drugačije. Za milion godina izgledaće sasvim različito od današnje. Sagledati sve to iz ovog malenog trenutka koji zovemo sopstveni život, prilično je teško.
GENETIČKO POREKLO BALKANSKIH NARODA: *Podaci iz rubrike "Statistika" kompanije "iGenea"